Gordan K. Čampar – SJEĆANJE NA ŠEHER SARAJEVO PRIJE GRMLJAVINE (12) -Jedan je Hase

Postoje ljudi koji obilježe neko vrijeme, neka dešavanja ali i oni što traju mnogo duže od toga, jer ih je nemoguće predati zaboravu, takav je bio;
Hase.

Čovjek koji je nosio fudbal u srcu, igrajući ga sa istim zanosom kako na reflektorima obasjanom travnatom tepihu, na Marakani, Koševu, Kantridi, Poljudu, pod Bijelim brijegom, sa velikim majstorima baratanja fudbalskom loptom, tako i sa ,,rajom” na nekom livadku sa po kojim strukom izgažene trave.

Imao dušu u kojoj je imalo mjesta za sve, gladne, žedne, iskrene i one što nijesu bili takvi, uvijek sa toplom riječju, zalogajem i kapljom za popiti, potporom za đaka, vojnika, prinovu.

Šeher je imao takvih ljudi, ali, jedan je Hase.

Njegovo fudbalsko majstorstvo je fasciniralo mnoge ljubitelje najvažnije sporedne stvari na svijetu, ma gdje je imao priliku to pokazati, trenutna mržnja vremenom se pretvarala u divljenje i žal što nije njihov, i njegovo ponašanje za naklon, aplauzi još odzvanjaju a u sjećanju su najljepša koprcanja bubamare u mrežama fudbalskih giganata kojih je u to vrijeme bilo na pretek u Jugoslaviji, koju su fudbalski sladokusci nazivali ,,evropskim Brazilcima”.

Više od igre, strast, neopisiva ljubav prema Sarajevu i bordo majici, tom huku koji su njemu u čast pravili ,,pitari”, nijesu mogle nadomjestiti ni torbe pune dolara, tako da se iz pečalbe, igrao za slavni Turski klub Fenerbahče, vratio sa riječima; ,,nije ovo za mene, moram natrag u moj šeher”.

Ni ta jedna utakmica za ,,evropske Brazilce” nije mogla proći bez njegove magije, kada je ostavljajući bespomoćne Korejance, zajedno sa golmanom, ostavio loptu na gol crti sa riječima; ,,evo haj ga ti  sad daj” upućenim selektoru Tirnaniću koji ga je bez razloga izostavljao sa spiska reprezentacije, a svakom je bilo jasno da je poziv zasluživao.

Ostače u pamćenju riječi Mirka Kamenjaševića, sportskog komentatora iz plejade onih koji su putem radio talasa izvještavali o dešavanjima na stadionima širom Jugoslavije, i čarolijom ispunjavali ,,nedeljom popodne“;

,,A sada dragi slušaoci, dok ne oduzmu loptu Ferhatoviću, slušajte muziku iz našaeg studija.”

A onda dođe ta prokleta šesdeset šesta, Kantrida, jedan od nasrtaja protivničkih igrača koji se nijesu mogli nabrojati, je ugasio svijetlo jednoj zvijezdi, oduzeo nam trenutke uživanja gledajući majstorije dječaka sa Vratnika, toliko bolan da ni tih par minuta na planiranoj oproštajnoj utakmici nije mogao prošetati njegovim Koševom.

Sve bilo je nepredvidivo i drugojačije, dribbling, osmijeh, vic, razumijevanje, tuga i radost.

I biološko trajanje je bilo obilježeno jednim datumom, rođen je i napustio nas je u noći između 24. i 25. januara, valjda je to neki Božji biljeg, vjerovatno jer je imao Božji dar.

Jedan od onih što će šeher pamtiti vječno.

Hase.