Gordan K. Čampar – PETNJICA, ČARŠIJA SA DUŠOM
PETNJICA, ČARŠIJA SA DUŠOM
Na kraju vijugavog puta koji se naslanja na magistralni; Bijelo Polje – Berane, varoš; Petnjica.
Poslije više od tri decenije od poslednje posjete, sa drugim razlogom od tadašnjeg, tada mali nogomet a sada književna večer u sklopu manifestacije „Bihorsko ljeto“, drugojačija na prvi pogled, nove građevine i građevinski radovi u toku, nekako tiha i bez onog čuvenog behara.
U društvu kolega po peru Gordane Sarić i Božidara Proročića, te prekrasne mlade Lejle Tiganj, koja je počela ostvarivati snove na putu da postane naučnik – fizičar, a gdje bi drugo nego u „Merak“, a u njemu srdačni ljudi i mada iz nekoliko pokušaja, dobra i rakija.
Božo, kao čest gost u Petnjici, „izigrava“ domaćina zajedno sa Lejlom, a onda se tom timu pridružuje Isljam Ćeman, te besjedi nema kraja, o hrabroj braći iz Bratimirinog vira, Idrizovim njivama, tvrđavi i današnjici.
Starac koji me zateče da razgledam džamiju mi reče usput, „iz 16. vijeka je, prepravljana je nekoliko puta“, i zamače u nju.
U điru put Centra za kulturu, veliki broj Petnjičana nas prepoznaje, pozdravlja, pita u koliko počinje program, obećavaju da će doći, ja pomislih kurtoativna dobrodošlica.
Na vratima nas dočekuje iskren stisak ruke domaćina Sinana Tiganja, i starog književnog barda Braha Adrovića.
Moderator večeri, pjesnikinja Dijana Tiganj, otvara noć posvijećenu akademiku Aliji Džogoviću, lingvisti rođenom u ovim bihorskim brdima, po svemu nalik na mnoge druge, ali očigledno nije tako, svi oni što obećaše doći, zauzeli mjesta, bi me samota što pomislih drugojačije.
Poslije besjede Enesa Halilovića, riječ uzima prof. dr Draško Došljak i tumačenjem djela, naročito onomastike izaziva tajac u sali, ja se divim i njemu i publici koja ne trepće, nema mobilnih telefona u rukama, aplauzom nagrađuje svaku riječ.
Alijina kćer Suada, inače književnica, emotivnim govorom se prisjećala svog velikog oca.
Sadržajnim pismom , zbog nemogućnosti prisustva, Kemal Musić, daje doprinos ovoj večeri.
I redom uz pomenute, Izeta, Ramit, Rebeka, Raho, Beća, Jasmin.
Aplauz kojim sam nagrađen bio je drugojačiji od drugih na koje sam navikao, topao, sa pogledima upućenim jedni drugima, iskren, začinjen sa stiskom ruke ili bačenom koskom pri izlazu, uz još spontani zajedničiki minut sa rožajskim rokerom Bećom Kujevićem, čarobna noć.
Domaćini na čelu sa predsjednikom opštine gospodinom Samirom Agovićem, zaslužuju duboki naklon, za napore jedne male zajednice, da spasi mnoge Bihorce od zaborava, ponudi kulturnoj sceni u Crnoj Gori, toliko različitih sadržaja, za način kako dočekuju ljude, za poštovanje koje umjetnici ovdje doživljavaju, i još mnogo toga za šta su riječi nemoćne.
Iako nuđeni konakom moramo krenuti, svi prate goste do kapije, meni pomalo žao, osvrćem se uz pomisao; koliko bih bio siromašniji da kojim slučajem ne dođoh, i ne upoznah ovako divne ljude.
„Eto nas opet kada behar zabijeli“.
Petnjica, semptembra, 2021. god.
