Gordan K. Čampar – APLAUZ ZA LEGENDE – Goran Poli Bojanić – JEDNA LEGENDA, JEDNA PRIČA I “SAMO” JEDAN ŽIVOT
Jedna zora i talasi gdje se grle Zeta i Morača, odnijeli su tajnu za sobom, ugasili sjetan pogled čovjeka koji je se i nije znao radovati, a igrajući dobar basket i prenoseći svoje znanje mlađima i te kako je često imao priliku za to, od prvih koraka napravljenih u KK Ljubović, preko istorijske sezone kada je KK Budućnost postala član Prve lige velike Jugoslavije, do zlata osvojenog sa junošama SCG u ulozi njihovog učitelja.
Goran Bojanić, ili samo Poli, kako ga na Poligonu prozvaše od milja, jer je on na tim betonskim kockama bio on, čovjek velikog srca, sa magijom i tajnom u sebi.
Njegovo košarkaško umijeće je opčinjavalo dvorane diljem Juge, a njegovi saigrači i prijatelji su ga doživljavali i kao čovjeka sa mnogo duha i velikom količinom druželjubivosti, sa glasom u nekoj tužnoj pjesmi kojim bi se podičili i oni kojima je pjevanje bio zanat.
Još odzvanjaju dvorane gdje se igrao dobar basket, još se tiho čuje, samo malo načuljite uši; niz polje idu babo sejmeni, riječi stare pjesme koje su same bježale sa usana legendarnog Titograđanina. A nije ni čudo da mu umjetnost bude tako blizu, jer je njegova majka Zora bila rođena sestra čuvenog slikara Ace Prijića, samo što su Polijeva platna bili; parket, beton, dobra stara pjesma i vic.
Nije htio da gubi vrijeme spavajući, sanjao je otvorenih očiju, nije volio avione, volio je sve što je jednostavno bilo, ni priču „naokolo“ nije podnosio pa je znao besjede nekih naratora skratiti sa; kod nas se ne vergla, kod nas se odmah pali, aludirajući da se priča skrati.
Legende zaslužuju sjećanje, aplauz, ponekad i onaj nečujni u sebi, i svakako gromki pogotovu kada se nađete na igralištu koje nosi njegovo ime, prisjećajući se tih dana, jako, možda nebo i nije tako daleko, možda će nas čuti, možda je i neka mala zvijezda gore u sazvežđu već dobila ime po njemu.
Jedna legenda, jedna priča i „samo“ jedan život.
