MIRIS „SveRe“ U TUNJEVU – Gordan K- Čampar

MIRIS „SveRe“ U TUNJEVU

Piše: Gordan K. Čampar

U smiraj dvadesetog vijeka, tačnije 1996. godine, u Tunjevu, u malenom zdanju mlina i na kojoj stopi kaldrme ispred, koji podiže Radule Milovanov Radulović davne 1928. njegov unuk Svetozar Radivojev, usluzi, dobrodošlici, mirisu domaće hrane, sretanju; dade ime „SveRa“, koja i dan danas traje, tradicija je sada u rukama sinova Dejana i Boška, a neodoljiv ukus pripremljenih jela u rukama Boškovog sina Andrije.
Hvatao se Svetozar u koštac sa ugostiteljskim izazovima još od davnih osamdesetih prošloga vijeka, na „Paštrovićkoj gori“ te u „Podgoričkoj noći“ staroga viteza Duška Sekulića, a smiraj našao tu uz šapat Zete, zajedno sa svojim osloncem Vojkom.

Nije to bila prvina, znala je majka nahraniti one koji su čekali da kameni točak završi mljevennje, s daleka su puta dolazili, znali pomoći na imanju, bili kao porodica.

Znao je Radule, ženiti i udavati, spajati ljude i vremena, zvuk kamenog točka bio je molitva, na stotine ljudi ispred mlina svjedočiti zaklinjanju na ljubav i vječnost.

Zadivljeno je Ljiljana Blagojević gledala talase Zete, Tanja Bošković oblizivala prste poslije krapa,Nele Karajlić sricao svoje fraze, Lane Gutović zamišljao svoju lađu, i to po nekoliko puta, Pero Nikčević nalazio inspiraciju svojim pejzažima, ja se divio svemu i bilježio po neku riječ.

Sjećam se davne dvijehiljadite, sofre od „okrajaka“, došli iznenada nenajavljeno a predhodno bila gužva, koji bijahu bolji no skupa trpeza sa koje smo došli.

I poslije toliko godina isto, besjede ne hvali, svježa riba, staro vino, a Zeta pomno prisluškuje.