KOLUMNA – Gordan K. Čampar – ĐIR PO CETINJU (POSLIJE…)
ĐIR PO CETINJU (POSLIJE…)
Tiho ko u grobu, samo se koraci čuju, i lipe ćute, trepte bez jeka, jedino kaldrma tiho jeca pod koracima rijetkih prolaznika, praznog pogleda punog nevjerice.
Prazna ona mjesta, gdje se skivaju nadaleko čuvene cetinjske anegdote i vicevi, očigledno nikom nije do toga, tišina ovih dana postala navika i njom se najčešće zbori.
Poneka riječ, utihne brže od same sebe, a u njima obično stane pitanje:
Da li je moguće?
Da li je moguće da život jednog slobodarskog grada jednostavno stane na tren, pomrači se sunce uz ionako trenutno pomračeni mjesec, kojeg neki astrolozi i okrivljuju za ovaj događaj koji će definitivno promijeniti karmu ovog grada, da li je moguće.
Da li je moguće; da bolest rađa zvijeri, a nadležni sklanjaju pogled u stranu, očigledno je važnije je naći alibi nego lijek.
Izgleda da je i policiji važniije naviti sat, prebrojati čaure, nego spasiti život.
A važnije od svega je da je jedan, nažalost; više nego bolestan čovjek pucao u svoj grad.
Odlazim čudnog osjećaja kao da nijesam u Cetinju bio, u onom Cetinju u kojem se dolazi da se udahne i nadahne, osmijehne i zapamti neka priča, sa knedlom u grlu, odlazim sa strahom da nikada više neće biti isto ali s velikom nadom da ne bude tako.
Jedan grad, muk kao tama, neizmjerljiv bol i poruka njemu:
Drži se voljeni grade, i ovo će biti „lane“.
