BRANKA – UZDARJA NA DAR (II) – Mirsad Rastoder – PORTRET DAME IZ BIHORA

Mirsad Rastoder
PORTRET DAME IZ BIHORA

Branku Bogavac sam upoznao u Budvi, 1996. godine nakon književne večeri. Kao novinar Radija Crne Gore (poslije neformalne rehabilitacije antiratnih otpadnika) imao sam privilegiju da izvještavam o programima „Grad tetra“ – Budva, 1996. i narednih godina. Tu sam primijetio damu koja je redovno posjećivala sve važnije događaje; predstave i koncerte, trg pjesnika, izložbe, itd… Po stilu komunikacije, neposrednosti sa mnogim poznatim ličnostima, pomislio sam da je neka od budvanskih odiva naviknuta na kulturu, pa joj i ljetnji karneval i te kako prija.
Jedan od glavnih događaja toga ljeta bila je premijera, kultne predstave „Banović Strahinja“ – reditelja Nikite Milivojevića, u kojoj su briljirali Svetozar Cvetković, Varja Đukić, Branimir Popović i drugi glumci. Poslije predstave, na zidinama Citadele, snimali smo aktere za radio emisiju, a Ona je sve to posmatrala, čula ime i prezime i kada sam predao mikrofon toncu, kao da se odavno znamo, upitala: „Mirsade, jesi li ti Bihorac“? – „Od glave do pete“, uzvratio sam.
„I ja sam Bihorka, Branka Bogavac, sa Bora“, kazala je uz bljesak osmjeha i bihorski raširene ruke za zagrljaj kao da je pronašla nekog od rodbine.
Od tada, Branka Bogavac stanuje u mom biću, sa dragim osobama koje se, takođe, ponosne mjestom odrastanja i svime što im je obilježilo životnu putanju. Čak, i onom oskudicom, iz koje smo maštali o boljem svijetu i društvima opisanim u rijetkim knjigama. Dovoljno da Cvijet iz borskog kamenjara, jedini poklon koji ne možemo dva puta primiti, stalno oplemenjuje novim izazovima i vrijednim djelima – takve su njene knjige i misionarska opsesija širenja kulture preko najboljih svjetskih i naših umjetnika.
Branka Bogavac je nosilac brojnih međunarodnih, ali i priznanja u Crnoj Gori. Između ostalih, nosilac je Ordena vitez umjetnosti i kulture Ministarstva kulture Francuske. Uradila je veliki broj intervjua sa priznatim nobelovcima, piscima, umjetnicima, političarima… Među njenim sagovornicima su: Mihail Gorbačov, Umberto Eko, Horhe Luis Borhes, Mario Vergas Ljosa. Samo u knjizi „Od beznađa do nade“, Branka je zabilježila dramatična svjedočenja 32 sagovornika iz 11 zemalja sa nekoliko kontinenata. Svaki od njih ima svoju životnu dramu i specifičnu sudbinu, ali imaju i nešto što im je zajedničko – svi su prognanici i azilanti, čija se egzistencija odvija na relaciji borbe za dostojanstven opstanak. Dakle, ono što svakog Bihorca u tuđini tišti.
Ova knjiga je enciklopedija ljudskih sudbina. Ispisana je životom izuzetnih ličnosti, koje nijesu podlegle stegama podaništva, već sopstvenom žrtvovanjem postale simboli odbrane stvaralačke i svake druge slobode. Brankini intervjui su mini romani u kojima će se, u simboličkoj ravni, prepoznati i mnogi Bihorci,
Iskonski određena tragom domaćinske radinosti, merhametluka i gospodluka Branka zaslužuju posebno poštovanje i za sve one sestrinske, majčinske brige, pomoć ljudima koji su u Parizu tražili sreću, a ona ih je gostila i hrabrila. „U životu uspevaju samo oni koji stanu na svoje noge i traže prilike koje im odgovaraju, a ako ih ne nađu sami ih stvore.“ – zapisao je Džordž Bernard Šo, a Branka je to životom i stvaralaštvom potvrdila. Njen životopis je izazov za pisca koji će, po uzoru na roman Henrija Džejmsa „Portret jedne dame”, napisati knjigu „Portret dame iz Bihora“.
U prilog toj misli neka bude i ovo podsjećanje na Festival priče -Zavičajne staze – Bihor 2015, kada je u petnjičkom selu Bor organizovano književno veče “Susreti sa Brankom Bogavac“.
Došla je s ushićenjem, grlila i ljubila stare i mlade, pitala za svu rodbinu , a najviše emocije probudio je susret , u tom trenutku, sa jednom od najstarijih građanki Crne Gore, Rahimom Adrović, koja je bila ušla u 101 godinu. Milujući jedna drugu prisjetile su se zajedničkog života na Boru, vratile se u vrijeme kada je djevojčica Branka ulazila da gleda Rahiminu djevojačku spremu.
-Bilo je to vrijeme kada se nije imalo ali se „slatko“ živjelo – kazala je Rahima.
U neobično emotivnoj komunikaciji sa publikom – rodbinom, poznata spisateljica se prisjećala perioda života u Bihoru, ukazujući kako se s malo srećno živjelo. Govorila je o ljudima, običajima, teškoćama mobama i veseljima, otkrivajući svoju veliku i iskrenu vezanost za ono vrijeme jedinstva i solidarnosti – porodične bliskosti sa svim žiteljima Bora i drugih sela. Kao amajliju pokazala je svoju fotografiju iz mladosti u muslimanskoj narodnoj nošnji, stalni prozor uspomena.
Pozdravljaući damu koja gaji mostove među kulturama i ljudima, predsjednik Mjesne zajednice Bor, Mehmed Adrović se zahvalio Branki što nikada i nije napustila Bor, a predsjednik Opštine Petnjica Samir Agović, da je ona prva dama Bihora u umjetnosti.
Predložio sam da se u Opštini Petnjica pokrene inicijativa za proglašenje Branke Bogavac za počesnu građanku. „Branka je to potpuno zaslužila, jer svojim radom nesebično promoviše svoju državu i kulturu svog naroda, te u tom kontekstu i dijela svog zavičaja – Bihora”. Predlog je pozdravljen gromoglasnim aplauzom, a krajne je vrijeme da bude, konačno, ostvaren!
Ako smo još istinski Bihorci – svjesni zašto uzdižemo najbolje .
Jesmo!