MJESEC U MASLAČKU – Gordan K. Čampar – ČLANSKA KARTA

ČLANSKA KARTA

Huk sa tribina , dopirao je stidljivo kroz širom otvoren prozor, da bi svježi zrak razrijedio gustu atmosferu koja je vladala u sobi za teško oboljele pacijente. Tri kreveta, jedan već od juče prazan, nije izdržao, sve je mirisalo na zemlju. Na drugom, brko sa skoro nepomičnim ogrom- nim plućima , čekao je sudnju minutu. U onom do prozora put zapada, on je ili je krevet rastao ili se on na očigled topio, postajao sjenka. Promuklim glasom s vremena na vrijeme narušavao je limenu tišinu, ponavljajući viceve na račun svog neodložnog puta, vjerovali smo u raj.

Razgovor sa većinom od njih što su mu dolazili u posjetu započinjao je uobičajeno:
„Sjećaš li se?“
A onda je krećala lavina sjećanja, o slavlju nakon pobjeda, dugotrajnim putovanjima skoro pa redovno pokvarenim autobusima sa gostovanja, anegdotama koje su godinama dotjerivane da bi se lakše prepričavale, tuča sa protivničkim navijačima potpomognutim rezer- vnim sastavom policije, prolivenih suza za nečim što se oprostiti nije moglo ni svojim ljubimcima.
Pjesama što još uvijek traju, i onih što su se gasile poslije zadnjeg stiha. Jedan život. Ne. Slabo odmjerih. Sto života. Većinu vremena koju nijesam trošio na brizi o ostalim paci- jentima provodio sam sa njim , mada sam se često zaticao ispred vrata načuljenih ušiju kada mu je neko od bliskih drugara bio sagovornik.
Nedelja, dežurni sam, obilazak.
Kao zec pronađen u šteti, sav se uvukao u sebe, samo uši ostale da zjape, osluškuju.
„Slabo igraju”, izusti kada me primijeti.
„Kako znate”?
„Po huku”, nastavi pojašnjavati tok utakmice uz komentare zbog čega bi to moralo biti tako.
Nijesam mogao vjerovati da je to moguće iako sam znao da je za četrdeset godina propustio samo jednu utakmicu kada mu je majka umrla, ocu je polugodišnji pomen dao u subotu, nedelja mu je trebala za nešto drugo, ali mi je komentar radio reportera u poluvremenu dao do znanja da je i te kako izvodljivo. Ništa se nije razlikovalo, ovaj izveštač je komotno mogao doći u posjetu.
Kako su se minuti približavali poslednjem zvižduku pištaljke, bio je sve nervozniji, uši su postajele sve manje. Pogled je prikovao za vrata očekujući drugare poslije tekme, bili su poti- šteni, rezultat nije bio po volji, nije bio iznena- đen, znao je.
„Je si li mi završio?” prekidao je igru razba- canih pogleda koji nijesu imali namjeru da se sretnu.
„Jesam , nego, umalo zaboravih, pozdravio te sekretar, u stvari svi su te pozdravili, tresao se stadion, skandirali su tvoje ime cijelih pet minuta. Zamisli i gosti. I onaj njihov trener što žmirka, te si se svađao sa njim ako se sjećaš, i on je aplaudirao”, završavajući u jednom dahu pruži mu neku nekakvu knjižicu plave boje.
Ne ostadoše dugo, htio je da odmara, i ja se po- vukoh. Namignu mi, onako šeretski.
Još malo, pa protrča dan, sad će smjena idem još krug , obiđem na kraju njega i put kuće.
Bilo je previše tiho, tog osjećaja sam se najviše bojao, otvorivši vrata ugledao sam čovjeka kako se razdvaja sa dušom. Nemoćnim rukama je pokušavao dohvatiti plavu knjižicu koja je bila na dohvat ali nije imao snage za to. Oči su mu se gasile.

Uzeh knjižicu, tek ovjerenu pečatom kluba. Članska, važi još godinu. Dodadoh mu i on je ovlaš stisnu, već skoro hladnim rukama.
Hodao sam ulicom nije mi se ni išlo, a začudo ništa mi nije ni smetalo, moja razmišljanja prekidali su povremeni komentari gledalaca koji su se razilazili iz obližnjih kafana gdje su se hladnim pivom liječili glasne žice;
„Čovječe, aplauza, da se naježiš”.
I obuze me jeza.
Jedva sam čekao sledeću nedelju da umjesto njega ogrnem plavu boju.