SIJARIĆEVI PUTOPISNI MEDALJONI – Prof. dr Draško Došljak
Prof. dr Draško Došljak
SIJARIĆEVI PUTOPISNI MEDALJONI
(Uz 110-tu godišnjicu od rođenja pisca)
„Putovati… ! šta znači to? Je li to priređivanje uživanja oku time što će vidjeti nove krajeve_? Je li to želja da se nešto doživi? Je li to nešto što se ne zna šta je ? Može biti da je najbolje reći da je putovanje jedna strast ljudska. Strast, i žeđ, i želja da se putuje. Da se svijet vidi na oči, pa danas je ovdje, sjutra je ondje, a preksjutra gdje ni sam ne slutiš”- veli Sijarić.
Povodom 110 godina od rođenja Ćamila Sijarića zapisujemo: “Recite – Bihor, i vi ste odmah rekli: Ćamil Sijarić! Recite Ćamil Sijarić, i vi ste odmah rekli: Bihor! I gotovo da nema mjesta i pisca koji se tako stapaju u jedno, kao što je to slučaj sa ovom oblašću i ovim piscem. Jedan park ovdje u Bijelom Polju, prozvan je Park pisaca, i u njemu Ćamil Sijarić. I sve što je ovdje gotovo u svim posljednjim vremenima, postojalo i živjelo, bilo je vezano za imena pisaca koji ovdje parkuju: Avdo, Risto, Ćamil, Bule, Švero, (biće ih još) koji su ovaj grad i kraj i živjeli i ime mu kroz svijet pronijeli i pronose. „U Akovu“ – piše Sijarić, „na kraj žitne čaršije, ima jedna stara kafana. Nad njom je lipa. Pred podne tu se skupe stari ljudi, sjede za starim stolovima pod lipom i ćute; već davno su ispričali što su imali, i ostalo im samo da sjede pred kafanom, da gledaju na žitnu čaršiju i da ćute“ („Kamen i pas“).
Nema ćutanja, nije ga ni bilo, jer se o Ćamilu Sijariću pisalo, piše, jer nije sve ispričano. Govoriće se, pisati. Tako će i trajati – zaslužuje to obimno i raznovrsno djelo Ćamila Sijarića.
U mnoštvu književnih djela, koje je Sijarić ponudio čitaocima u svom plodonosnom stvaralačkom radu, putopisi zauzimaju značajno mjesto. Iako putopisima Ćamil Sijarić nije privukao toliku pažnju, koliko je to postigao romanima i pripovijetkama, neosporna je činjenica da se i putopisni tekstovi ovog autora mogu svrstati u djela od iznimne umjetničke vrijednosti koja plijene jednostavnošću izraza i visokopoetskim jezikom kojim su napisana.
Prvi putopis Ćamila Sijarića, Zapisi o gradovima, nastaje 1970. godine,i sadrži tekstove o gradovima Bosne, Hrvatske, Srbije, Crne Gore, Makedonije i dr. Nakon ovog putopisa Sijarić će napisati Oslobođeni Jasenovac (1983) i Herceg-Bosno i tvoji gradovi (1986). Putopis Oslobođeni Jasenovac, za razliku od druga dva putopisa koja se temelje na zapisima o ljepotama mnogih gradova koje je pisac obišao, ne priča o ljepoti. Ovaj putopis svjedok je stradanja u logoru Jasenovac. Sam ton kojim je pisan ovaj putopis počiva na osjećaju nemoći pred zlom i tužnim ljudskim sudbinama. Posljednji putopis Ćamila Sijarića, Herceg-Bosno i tvoji gradovi, sastoji se od ponovljenih tekstova iz prvog putopisa. Ovim putopisom obuhvaćeni su svi tekstovi koje je Sijarić napisao o bosanskohercegovačkim gradovima. ( Azra Crnčalo-Lisica).
Piše Sijarić o: Bijelom Polju, Jajcu, Fojnici, Kreševu, Mostaru, Srebrenici, Konjicu, Banjaluci, Visokom, Nerceg- Novom, Kotoru, Baru, Bobovcu, Bosanskoj Gradiški, Sarajevu, Prizrenu, Nišu, Splitu, Novom Pazaru, Skoplju, Vranju, Peći, Vinkovcima, Drvaru.
“Nijedna riječ u rječniku nema takvo sjetno značenje kao ta kratka i jednostavna riječ – put! Jer” – piše Ćamil- “ona označava onu bijelu beskrajnu traku pred našim očima koja nas podsjeća na odlaske i na sretanja…. Bezbroj takvih traka ucrtano je na ovoj našoj staroj dobroj zemlji, ili označeno na vodi, ili danas trasirano kroz nebesko plavetnilo – i sve one znače put i utovanje…Nečije odlaske i nečije dolaske… I mi, koji niz te putove nekog pratimo ili sretamo, uvijek smo jedno uzbuđenje, jedno zažareno ljudsko osjećanje, jedna teška žalost – ili radovanje.
“Put je nešto drugačije od svega ostalog. On je ono što nas spaja ili razdvaja i pred čim često kane naša suza. Jer nekog, za kim smo digli svoju ruku da pozdravimo i ispratimo, ubrzo će upiti daljina i za njim ostati prazan put…Šta teških briga, šta divnih želja, šta čežnja, šta nada, šta pitanja i pogleda upućujemo ponekad niz put, a on ostaje nijem, i prazan i dug kao vječnost…. Jer koliko ih je odveo nekud nekakav put, a da ih nije vratio! I koliko je duž putova ljudskih mramorova!” (“Putovati znači – vidjeti”). Putevi su nastali iz vječnog ljudskog nemira.
U putopisu “Boja, riječ i kamen”, Sijarić piše: “Jajce – stari srednjovjekovni grad na Plivi i Vrbasu… video sam nekoliko puta, i svaki put drugačije. Jednom sam ga gledao samo kao starinu i zidinu. Drugi put sam ga gledao kao istoriju. Treći put sam se prepustio utiscima ne tražeći ništa određeno. I svaki put sam ovu starinu video samo kao Bosnu”.
Prebacujući se na “drugu stranu povijesti ovih starina”, Sijarić nailazi na slikara koji slika Jajce. Nastaju zanimljivi razgovori i Sijarićevo majstorstvo riječi: “Znao sam šta se riječju može da kaže o ovom gradu, ali šta može bojom da se kaže –to sam htio da vidim sa same slike. I to u trenutku kad se slika stvara. Kad se boja muti i prenosi na platno. Kad ono što je još ništa – postaje nešto. Kad jedan jezik počinje da govori i da priča… Jer slika je isto što i priča.”
“Slike su što i knjige. Možete po slici da listate kao i po knjizi. I da tražite i takvu scenukao što je ona sa carem i kraljem. Negdje pod bojom i ona je. Ili sjenka njena, ili kaplje krvi…”
Rad na slici je odmicao, a Ćamil veli:”I kao da je cio jedan grad prelazio u privid i varku, a stvarnost postajalo ono što je na platnu – ono što je njegova slika. Ono što je napisala boja. Ono što je uhvatila mašta. Boja i mašta razorile su jednu stvarnost i stvorile drugu. Ova druga može dase čita kao čitanka. Naslov joj je Jajce, a sadržinu joj daje sam čitalac”.
“Zbog grada Jajca kao da je stvoreni ovaj brijeg na kojem ono leži – kako bi ležao na visoku. Gore na vrh postavljena je njegova kruna; od kamena je i u kamen urezan je zasukan lakat okrenut svijetu na sve četiri strane –kao izazov. Simbol je snage i muškosti. I ka tom simbolu sav se grad povio.. Grad kao da je i pošao gore, da se uhvati za ovaj lakat i tako održi u vremenu. Zastali s utu nekad davno: i grad, i lakat, i vrijeme”.
Nižu se slike i priče o gradovima, o ‘drevnim starinama’. “Slike za dugo gledanje i za poniranje u vremena, u sudbine naselja i ljudi, u ono što kratko nazivamo: vječitim ljudskim hodom naprijed – u neizvjesno i u nepoznato, jer je novo. Taj hod se ovdje jasno vidi – vide se vremena kao u ogledalu: starobosansko, tursko, austrijsko, ono predratno i ovo naše današnje – i svako je od njih na ove starine udarilo svoj pečat i znak”.
“Treba čovjek puno štošta da zna kad se tako digne da putuje; treba da umije da čita svijet. Da čita zemlje i krajeve. Jer ništa na zemlji nije prazno. Svaka je njena stopa ispisana. Jer ti nisi onaj prvi koji je prošao jednim krajem. A još si manje onaj prvi koji je živio na ovoj zemlji. Pogledaj dolje u njeno lice i odmah ćeš vidjeti slova… Pa se sagni i čitaj. Neko ih je tebi ostavio. Jer znao je da ćeš tuda proći ihtio je da ti svoj glas ostavi; i glas, i trag, i svoje pismo, da znaš da nisi prvi na svijetu koji nogama ubija zemlju. Pa čitaj”! – veli Sijarić.
Ćamil Sijarić putuje i čita, i piše: “ Bio sam u Skoplju i poslije njegovog posljednjeg zemljotresa. Tražio sam stare uspomene, one iz mojih starih đačkih dana, ali ih – na žalost, nisam našao… Zemljotres je sve to prevrnuo, izuzev onog što je tvrdo građeno; prevrnuo je i moju školu! Stajao sam pred gomilom cigle, kao kad čovjek stane kraj groblja… Ležali su dolje moji dani – oni iz jedne daleke prošlosti, koja se vise ne ponavlja… Jedno drvo u školskom dvorištu bilo je ostalo iza zemljotresa. Za vrijeme odmora skakali smo uvis i visili o njegovim granama. Sad sam lako dohvatio grane i opet sam trenutak visio – kao onda kad sam đak bio. To sam učinio da se utješim”.
U putopisu “Tri slova na table”, Ćamil Sijarić podsjeća: “Ko umije da čita imena mjesta, tome će ona kazati svašta: kazaće mu šta je tu nekad bilo – nekad bilo i vise ga nema. Neman i mjesta, nema ni ljudi, ostalo samo pusto ime… I ostala jedna istorija, pa je ti znaš ili ne znaš. A ime te navodi da je upoznaš i prva stranica u toj istoriji upravo su imena mjesta”.
Sijarić se uvijek priprema za putovanje, proučava i poručuje: “Ima u Herceg-Novom jedno mjesto koje se zove ‘Bela Vista’. A to znači – lijep pogled. Onaj što mu je dao to ime sigurno je umio da uživa u ljepoti. A ovdje je ljepota u vodi koja je beskonačno plava, u nebu koje je beskonačno prostrano i u gradu koji je drevno star… Tako je more pokazalo ono što je na njemu najljepše – to jeste svoja usta; ono se ovdje i zove ‘boka’, što u stvari i znači ‘usta’. Otvorilo ih je prema bijelom gradu pred sobom, kao da hoće strasno da ga obzine – i tako stalo”.
Tekstovi o gradovima Ćamila Sijarića ne zasnivaju se samo na onom što je pisac vidio ili doživio prilikom posjete nekom od gradaova. Njegovi putopisi potkrijepljeni su historijskim podacima do kojih je pisac došao istržujući i čitajući o gradu u koji putuje, neposredno prije dolaska u isti. O gradu o kojem piše, Sijarić zna mnogo. Do nekih saznanja pisac dolazi neposredno, putem čula. Ono što ga je dojmilo, bilo da je vidio, omirisao ili pak osjetio, predstavlja autorovu unutarnju, subjektivnu spoznaju. Subjektivna spoznaja nadograđena historijskim činjenicama, koje se temelje na objetivnom prezentiranju minulog vremena, predstavlja idealnu podlogu autorovoj mašti koja će iznjedriti tekst o gradu koji je mnogo više od zapisa. To je priča, gotovo pjesma o gradovima, o ljepoti i životu ( Azra Crnčalo-Lisica).
Putevi su nastali iz vječnog ljudskog nemira. Putopisi Ćamila Sijarića neprekidno izazivaju istraživačku pažnju naučne i stručne javnosti. U svoje putopise, Sijarić je smjestio ljepotu gradova koje je posjećivao. Onako kako to rade majstori proze. Ćamil Sijarić je majstor lijepe rečenice!
