IZMEĐU LEGENDE, NAKOVANJA I KAMENA – Gordan K. Čampar
IZMEĐU LEGENDE, NAKOVANJA I KAMENA – Miraš Martinović
Miraš Martinović, u ovom slučaju pripovjedač u koži pjesnika, u nekim drugim slučajevima je bilo obrnuto, što njegovom stvaralaštvu daje posebnu boju, sa velikim istorijskim saznanjima, sa stećkom kao inspiracijom i legendom koju oni nose sa sobom, kratkog i preciznog stiha originalne forme, izatkao je ko; dobra tkalja ćilim, štivo pod naslovom PLESAČICA U KAMENU, te konzumente pravog štiva obradovao još jedared.
Naoko malena, o volim takve, volim kada se ne troši mnogo riječi a kaže puno, što je dano samo velikim bilježnicima jednog vremena, kakav je Miraš nedvosmisleno, ali prvim dosegom odmah tegnu u ruci, naoko prvim mahom od pitanja ŠTO SI ME RODILA do skrajanja kraja u USUDU, javlja se nemir jer se od naslova može napraviti pjesma, pjesma o čarobnoj a ujedno prokletoj ljepoti, o vremenu koje pravi tajac, o brojanju zvijezda, osjećaju žeđi poslije plitkog sna, jabuci satkanoj od zlata, pjesmi mrtvih svatova, želji što nebo otvara, pustim dvorima, o želji; biti leptir pa živjeti jedan dan, čarobnom zvuku frule, o htjenju; dati se vetru, bajalicama, riječima što poljubac pretvore u razgovor.
…Pretvoren u čarobnog frulaša…
zamišlja kolo i njene riječi
Ti za brdo nestao
Ja u kamenu
Ostala…
prisjeća se davno skamenjenog vremena, zalasku sunca, o vjetru što ode.
Postavlja pitanja:
…Gdje su oni…
… A duše…
pjeva uspavanku nerođenom čedu, želi igrati kolo sa zvijezdama, tjera mjesec;
..Bježi
Bježi
Mjeseče…
a doziva sunce;
…Ti sunce
Ogrij
Njivu
Da zasijem sjeme…
tražeći mnogo pokušava osedlati vjetar, a sav znojav;
…Kopam bunar
Duboki.
Nikako da dohvatim
Dno.
Izvadim
sunce…
traži riječi, osluškuje glas;
…U snu
Sadim zvijezde…
i čudi se kako niču crne.
Priželjkuje;
…Nići će
kad zacari
tišina.
Kad se oplodi
Praznina…
traži, polja , proleća i ljeta, donosi zaključak;
…Ljudi bi me
Voljeli…
Pleše, grli nebo i zemlju, miriše kamen, tra]i ključ od kamena doma, doziva izvor, doji nerođeno dijete.
Mlijekom nebo umiva, čeka pticu da zapjeva, pruža ruku, prsten, trči niz polje, okuplja stado, nudi, traži dugu na nebu, a;
…Slavuji
Pjevaju noću…
Oslobađa mrtve svatove, traži utjehu, okiva kamenom i noć i dan, pita se; možda, shvata da je sve vidio, doziva rosnu kišu, i moli se;
…Gospode
Čuli me
Gospode…
Okrivljuje sunce da je izvor popilo, i na kraju poručuje;
…Ne tražite me
Pod kamen
Odavno
Tamo
Nijesam
Usud me
Poveo
Usud će me
Vratiti.
I tako riječ po riječ, ko s rukom pod ruku, daje život jednom kamenu sa kojim slovom na sebi, oživljava legendu tako uvjerljivo da čitaocu primakne jezu, naruši mu san, zaintrigira i ostavi ga na nemilost svojih promišljanja.
Jednostavno, Miraš Martinović, oštrijeg stiha ili pera, ne znam, ali sa prisutnim čuđenjem; zašto je tako skroman kada je ovako veliki.
