Milenko Miro Šarac – Milena

MILENA

„Sjećanje me lakom tugom ovi.“

Nedjeljni ručak, kao i obično, pasulj sa slaninom, kuvan u crvenoj šerpi sa krugom plavih rombova. I priča o tetki Mileni, opet….

U stvari Tetka Milena i nije bila naša tetka, već tetka našeg oca. Dakle, bila nam je baba. No, svi smo je zvali tetkom, i ja, i moj brat, i moja sestra, valjda zbog toga što nije imala svoje djece, pa nam se nekako činilo da bi ono „baba“ upućeno njoj, ipak imalo prizvuk nečeg ružnog i da bi je distanciralo od nas. Njen muž Vojin, penzionisani radnik „na pištolju“, znao je tako lijepo da ćuti, da ćuti i sluša druge, a kada bi se izuzetno opustio, pričao je svoje doživljaje iz vremena gradnje HE Mratinje, priča bi obično trajala duboko u noć, a kada bi polazio kući, obavezno bi mi iz džepa pružao par bombona u omotu uz stalno podsjećanje: „Uh, kako brzo rasteš, bićeš ko Zodijak iz Plužina.“ Tek koju godinu kasnije shvatio sam da je taj mitski Zodijak, dobio ime po nazivu dugačkih cigareta, a da Plužine nisu neko selo, tamo iza Pljevalja. Volio je da rezbari i poklanja tojage, svaki rukohvat je bio umjetnički unikat. I danas u M., za dobru tojagu kažu „ko da je Vojin pravio.“ Poslije njegove smrti, Tetka Milena je ostala da živi sama u maloj kućici, dolje ispod Crnog Vrha, u mjestu neobičnog imena Kozja Prodo. Istine radi, koristili smo u nazivu i to slovo neke nove azbuke, a o pitomini mjesta najbolje govori činjenica da su preko tog dola – prodola samo koze prolazile.

Zdravlje je služilo Tetka Milenu, dobro pažena od sinovca Teodora, nadživjela je i moje rano preminule roditelje, a uvijek kada bi me srela obavezno bi počela da plače, njene suze su bile iskrene, znao sam, to su suze sa porukom, one su u bile tu da zamijene neku tužnu priču i nisu me nikada ostavljale ravnodušnim. No bez obzira na te primarne izlive tuge, svaki susret bi se završavao njenim grohotnim smijehom, nekom dobronamjernom, neutralnom psovkom, po kojoj bi mene trebao j…..ti dan, pas, liso ili čak zemlja Indija.

Množile su se obaveze, sve sam rjeđe išao u M., pa sam sve rjeđe viđao i tetka Milenu. No jednog popodneva, nenadano, zakucala je na vrata mog stana, na trećem spratu zgrade i već sa praga počela da plače, ovaj put ipak, duže nego obično i uslijedilo je ono obavezno „Jesi li me to zaboravio?“ Na nogama je imala samo šarene priglavke, a zaklopite gumene opanke, piroćance, sa odsječenim kaišima koji su bili obloženi pletenom teget postavom, ostavila je napolju, ispred zgrade, jer ona eto zna, da je ovo varoš i da nije red da u zgradu uđe obuvena. I kupila mi kaže „za naselje“, ovu crvenu šerpu i u nju stavila destak „ljuski“, od domaćih kokošaka, da djeca pojedu, jer kaže da su ta jaja zdravija, a djeca su od napretka. Nikada nisam saznao, ko je to prvi (mada znam zašto) jaja nazvao ljuskama, kao što, na žalost, nikada više nisam vidio ni Tetku Milenu, jer se ubrzo razboljela i umrla.

Mnogo puta za ljetnjih noći pobjegnem gore u naša brda i gledam u sjeverno nebo i često vidim kako iznad Crnog Vrha jedna zvijezda padalica zamakne tamo u Kozju Prodo i znam da to Tetka Milena pohodi svoju malu kuću. I žuri da „namiri“, jer, eto, Bogu ništa nije daleko, pa ni malena kuća u Kozjoj Prodoli.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.