NALAZ – Gordan K. Čampar

NALAZ

(MJESEC U MASLAČKU – kratka priča)

Podne, koja minuta prije, vrelina drhti pred očima, znoj sa čela pomiješan sa ponekom suzom natapaju usne. One hladne ne osjećam ih, šta ako neko naiđe, ne mogu nazvati „dan“.

Muk u čekaonici s vremena  na vrijeme para prozivka sestre neobično velikih očiju i prilično neuredne kose na brzinu svezane u rep. Nikom nije do priče, iščekivanje  je težak teret, bilo za sebe ili drugog.

Prozva, priđoh kao na suđenje, daje  mi nalaz, ja pokušavam po izrazu lica zaključiti kakav je, bezlično, grubim glasom reče: „sledeći“.

Izlazim, skoro rukama moram skloniti oblake koji se u međuvremenu bijahu  spustili, miriše na kišu, korakom nalik mimohodu prilazim klupi, začudo prazna uvijek neko ima na njoj, jedino limenka na pola zgužvana, i komad vate ovlaš natopljen krvlju, valjda neko vadio krv.

Gledam netremice u taj komad papira, zebnja se uvlači u tijelo, rasuđivanje nije bistro, odmahujem rukom nekom što me pozdravlja.

Odmotavam, pa ponovo u fišek, i tako nekoliko puta, nemam snage pročitati rezultate.

Zamišljam je čas u bijelom čas u nekoj tamnoj haljini, ne mogu se odlučiti u kojoj je ljepša, ali se smeje, makar sluti na dobro. Čak mi miris hljeba koji niko ne umije tako napraviti puni nozdrve, otresam glavom da se probudim, čujem kako se dječica otimaju oko klikera koje im je ona kupila.

Ljetnja kiša već uveliko kvasi  košulju ionako natopljenu znojem, ne smeta čak godi, prolaznici zure, ne znaju da mi ne treba kišobran.

Kasnije ću pročitati, krećem lagano da što kasnije stignem, iz obližje kafane stiže poziv na pivo, pristajem, pije ono mene, po prvi put gorko i ne ide.

Otvara vrata kao uvijek vesela, zagleduje, ja ćutke ulazim, odvezujem patike inače to nikada ne činim, odbacujem papir ko da je nebitan, nasmejem se, grlim je, ona vrela, usne nikada mekše, uvija vajano tijelo ovlaš pokriveno crnom svilenom spavaćicom okićenom crvenim ružama, podaje se ko nikad do tada, štipam se da osjetim javu.

Smiraj, zatvori oči prepune ljubavi, čuh tihi jecaj, zagledah se u plafon i tek tada primijetih crtež na njemu, žena obgrlila knjigu.

Neće san na oči, zagledujem papir, vjerovala mi je, na vrh prstiju da ne čuje dolazim i napokon čitam, parametri dobri, odahnuh.

Pomilovah je po kosi, ona uzdahnu i nastavi se smiješiti u snu.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.