STVARALAČKE FILOZOFIJE UMJETNIKA – Prof. dr Draško Došljak

Prof. dr Draško Došljak

STVARALAČKE FILOZOFIJE UMJETNIKA

„Ljepota ne postoji bez ružnoće“

(Andrej Končalovski)

Nova knjiga Branke Bogavac, petnaesta po redu, štampana ovih dana, „Umjetnici svijeta“ sa podnaslovom „U sazvežđu velikana“, u seriji „Razgovori u Parizu“ („Narodna knjiga“, 2025), je knjiga radosti umjetnika i umjetnosti: Migel Angel Estrelja, Cezar Baldačini, Vjačaslav Polunin, Andrej Paradžanov, Jurij Ljubimov, Mihail Konstantinovič Anikušin, Žan-Pjer Rampal, Kristina Janda, Andrej Končalovski, Arman Baldačini, Dimitrije Popović, Jurij Terminkanov, Tadeuš Kantor, Mihail Rudi, Pavel Lungin, Pjotr Fomenko. I, svi oni Brankini sagovornici.

Knjiga „Umjetnici svijeta“ potvrđuje da umjetnost ima ključnu ulogu u oblikovanju društva, kulture i identiteta kroz istoriju. Ona je univerzalni jezik koji nadilazi granice vremena i prostora, povezujući ljude, omogućava izražavanje misli, emocija i ideja. Umjetnost je čuvar kolektivnog sjećanja i kulturnog identiteta. Kroz slike, skulpture, muziku, književnost, teatar i filmove, umjetnici prenose vrijednosti, vjerovanja i običaje, poruke određenog vremena i mjesta. Umjetnost omogućava dijalog između različitih kultura, podstičući razumijevanje i toleranciju. Globalizacija je dodatno proširila uticaj umjetnosti, omogućavajući razmjenu ideja i stilova širom svijeta.  I, sve je to u ovoj knjizi razgovora i lijepog intelektualnog dijaloga. Ovdje su pohranjene sve definicije umjetnosti, ali i istaknute uloge umjetnika u oblikovanju društva. Zato ih je Branka Bogavac i odabrala za svoje sagovornike.  Različiti su motivi nastanka umjetničkog djela, stogaTadeuš Kantor govori o svojim razlozima: „Ne volim bol, iako su bol i stradanje jedini razlog da se napravi umjetničko djelo. Ranije su me više zanimali naučni motivi ili teoretska objašnjenja. A poslije mi je bilo dosta svega toga, jer sam shvatio da svako umjetničko djelo ima za osnovu bol“.

Ruski filmski reditelj Pavel Lungin, jedan od sagovornika Branke Bogavac, objašnjava : “Umjetnik u principu preživljava živote drugih ljudi, čak i nepoznatih, a to je i posao, i patnja koja liči na ono što su radili ljekari na početku našeg vijeka kada su sebi privijali kugu ne bi li našli lijek. Jer u naše vrijeme sâm život je postao bolest, i sam život je oblik bolesti. Zato je potrebno naći neki lijek za život. Zbog toga, ja u svakom filmu, kao odgovor na to da je život težak, kažem da uvijek ima nešto više i kako da se nastavi da se živi i zašto da se živi”. Lijek za život dugovječni – to je umjetnost! Zato će  i Andrej Paradžanov poručiti: „Ko nije  stvaralac, slikar, pisac, umjetnik, ne može ništa iznijeti iz te izdvojenosti gdje su ljudska osjećanja nepoznata. Veliki  filmovi nijesu ništa u odnosu na bijedu života u logoru“, a Jurij Ljubimov dodaje: “Specifičnost umjetničkog diskursa ne sastoji se u traženju originalnosti po svaku cijenu, već u prevođenju vitalne nužnosti”. 

Klasični muzičari, kao umjetnici, su neizostavni dio umjetničkog svijeta. Bilo da komponuju, izvode ili diriguju, oni oblikuju zvučni pejzaž civilizacije i ostavljaju trajni pečat u istoriji umjetnosti. Njihov rad nije samo estetski užitak, već i moćan alat za prenošenje emocija, kulturnih vrijednosti i univerzalnih ljudskih iskustava. Zahvaljujući klasičnim muzičarima, svijet umjetnosti ostaje bogat, dinamičan i inspirativan za sve buduće generacije. Zahvaljujući njima, bogatija je i ova knjiga Branke Bogavac, u kojoj Migelj Anhel Estrelja veli: “Ljubavi ima različitih, kao strasna ljubav koja se osjeća prema voljenoj ženi. Ali postoji jedan drugi oblik ljubavi, kao što je kada svirate pred publikom i osjećate kao da milujete publiku svojim zvukom. Imam utisak kao da se moji prsti izdužuju i da njima dodirujem publiku. A često, u raznim vrstama publike, i one narodne i marginalne, imam utisak da mene publika miluje. Vladanje sobom dolazi vremenom”. U kontekstu umjetnosti, veliki Mihail Rudi šalje snažne poruke: “Umjetnik je onaj ko posmatra društvo, ko je naspram društva i zato može da ga ocijeni. Na sceni doživljavam najsnažnije trenutke u životu. Ta pasionirana veza donosi veliku sreću, ali i snažne bolove, zato što sam do posljednje note razapet između snažne tenzije da ne izgubim emocionalnu boju i da, istovremeno, vladam klavijaturom. Svaki put nastojim da izrazim šta muzika znači za mene. Ne mogu svirati muziku za koju nemam afiniteta“. Osim tehničke vještine, izvođači posjeduju i duboku umjetničku senzibilnost koja im omogućava da se povežu sa publikom i prenesu emocionalnu dubinu muzičkih djela. Njihov rad nije samo reprodukcija zapisanih nota, već i interpretacija koja može varirati u zavisnosti od ličnog stila, epohe i konteksta izvođenja. Branka Bogavac ovom knjigom potvrđuje da piše knjige i „diriguje“ temama prema kojima joj traje životni afinitet. 

Vajarstvo je, kroz potvrdu Brankinih sagovornika, oblik umjetnosti koji omogućava stvaranje trajnih djela u prostoru. Vajari oblikuju materijale poput kamena, gline, drveta, metala ili modernih sintetičkih masa, dajući im formu, emociju i značenje. Njihova djela jesu simboli epoha, kulturni artefakti i spomenici koji pričaju priče o civilizacijama, idejama, ljudima i vrijednostima. Traje ta priča.

Na pitanje Branke Bogavac šta je skulptura ? – Mihail Konstantinovič, ističe : Davno je jedan student postavio  to pitanje mome profesoru Matvejevu Aleksandru Terentjeviču i on mu je odgovorio: «To je ono što može da govori, da hoda i da priča. Umjetnost nije pričanje o majstorstvu, nego pokazivanje.  Držao sam se tog zavjeta cijelog života ». Zavjet umjetnosti !

Od klasičnih skulptura antičke Grčke i Rima, koje su veličale ljudsku anatomiju i božanske ideale, do modernih apstraktnih kompozicija, vajarstvo je uvijek imalo moć da izazove emocije i prenese poruke. Pored tehničke vještine obrade materijala, vajar mora imati izraženu maštovitost i sposobnost da uoči estetske i simboličke vrijednosti oblika. Njegova djela često postaju trajni elementi kulturnih i javnih prostora, ostavljajući neizbrisiv pečat u istoriji umjetnosti. Jer, kako veli Cezar Baldačini: „Skulptura je zapremina u prostoru, u trodimenzionalnom obliku. Svaki novi skulptor ima svoje novo rješenje za definiciju zapremine u prostoru. Ja nijesam bio novi skulptor, jer akumulacije nemaju čistu definiciju u prostoru. Ako mislite na tri dimenzije, onda sam skulptor. A ako tražite od mene novi prostor ili novu dimenziju kao stvaraoca toga prostora, onda ja nijesam skulptor”. Prije ovoga dolaze do izražaja misli Dimitrija Popovića: „Crtež je temeljna likovna disciplina. Od njega polazi sve. Izražajna moć linije je neiscrpna“. Crtež, skica, pa skulptura! 

Iz ove knjige Branke Bogavac saznajemo  i da je reditelj  vizionar, arhitekta priče i strateg koji oblikuje konačan izraz umjetničkog djela. Njegova uloga je da vodi proces stvaranja, da kombinuje glumu, scenografiju, muziku, montažu i sve druge elemente u harmoničnu cjelinu. On je taj koji stvara atmosferu i daje ton priči, pretvarajući scenario u živopisan spektakl. U pozorištu, reditelj je odgovoran za interpretaciju dramskog teksta i rad sa glumcima, dok u filmu ima još veću kontrolu nad vizuelnim i auditivnim aspektima djela. Njegova saradnja sa scenaristima, direktorima fotografije, montažerima i drugim članovima ekipe je presudna za uspjeh svakog projekta. Veliki reditelji ostavljaju  neizbrisiv trag u umjetnosti, razvijajući različite pristupe i stilove koji  utiču na dalji razvoj filma i teatra. Njihova djela ne samo da reflektuju društvene promjene, već ih i oblikuju, postavljajući nova pitanja i otvarajući horizonte gledaocima širom svijeta.  A šta je teatar najbolje definiše Brankin sagovornik  Pjotr Fomenko : “Teatar je, istovremeno, jedna veoma  prosta i složena umjetnost. Teatar, po mom mišljenju, podrazumijeva, kao bilo koja umjetnost, kao muzika, kao slikarstvo, kao literatura, učenje do kraja života. Umjetnik, čovjek teatra, osobito dramskog, koji prestaje da uči, koji više nema sumnje, koji ne osjeća potrebu da učini nešto što ne zna i ne umije, ako u sebi  nema unutrašnjeg nespokojstva kako nešto da uradi, kako nešto da se odigra, taj se čovjek zaustavio, to je početak kraja”. S druge strane, glumac je srce i duša teatra i filma. Njegova sposobnost da se transformiše u različite likove, da prenese emocije i da kroz scensku igru dočara priče publici čini ga nezaobilaznim dijelom umjetnosti. Gluma nije samo recitacija teksta; ona je duboko razumijevanje karaktera, konteksta i ljudske psihe.

Knjiga Branke Bogavac „Umjetnici svijeta“ je  više od skupa stranica i mastila – ona je glas umjetnika  prošlih i ovih  generacija, svjetionik sadašnjosti i putokaz za budućnost. Ona  je hroničar vremena, savjest društva i arhitekta ideja. Uuloga umjetnika seže dalje od estetskog užitka koji pruža literatura – on je onaj koji postavlja pitanja, otvara oči i provocira misli.  Umjetnik posmatra svijet oko sebe i bilježi njegove nijanse. On prepoznaje nepravde, iskušenja i snove svog vremena, prenoseći ih kroz priče, sliku, note, glumu. Njegova djela su ogledalo u kojem društvo može da se vidi, i često, u tom odrazu, prepoznaje svoje vrline i mane.  

Mnogi umjetnici su kroz istoriju platili cijenu svoje hrabrosti – neki su bili progonjeni, zatvarani, pa, čak, i ubijeni, ali njihova djela su nadživjela svoje cenzore. Jeretici jednog doba postaju vizionari drugog, a knjige koje su nekada paljene danas se nalaze na policama biblioteka i u srcima čitalaca.  

Zamislimo društvo bez umjetnika i  svijet u kojem nema izazova, kritike, drugačijeg pogleda na stvarnost? Bio bi to svijet zatvorenih umova, svijet u kojem se ne preispituju norme, ne sanjaju bolji svjetovi i ne postavljaju teška pitanja.  

Zamislimo svijet bez ove knjige Branke Bogavac? Ja ne mogu! Što bi rekao reditelj Jurij Ljubimov, Brankin sagovornik iz ove knjige: „Nema u umjetnosti stvaralačkog podstreka bez negacije preživjelih estetskih vrijednosti, čak i ako se završeno djelo hrani tradicijom“. Ova knjiga nas hrani!