MAJOR GOBETI – Eric Gobetti – POLIMSKI SOKO ’25 (kratka priča)

 MAJOR GOBETTI

Eric Gobetti                                                                                                                                                                        PREVOD: Mihaela Šuman

Ja sam major Gobetti Enrico, komandant III bataljona 84. pješadijskog puka Venecijanske divizije. Rođen sam u Pistoji 6. marta 1917. Šta još hoćete? Znate li šta Ženevska konvencija kaže o ratnim zarobljenicima?

I onda se ne smatram zarobljenikom, jer sam na vašoj strani, sada smo saveznici, zar ne? Zašto me onda ispi- tujete?

U svakom slučaju, nemam šta da krijem, želim da vam kažem sve. Ne samo sve što znam, već sve što jesam.

I onda ponovo počinjem. Zovem se Enrico Gobetti, rođen sam 6. marta 1917. godine u Pistoji. Imam 27 godina, moram napuniti 28. Bio sam komandant III bataljona 84. puka Venecijanske brdske pješadijske divizije. Prvo sam bio u Albaniji, a zatim u Crnoj Gori. Bio sam ovdje u Beranama, znate to, zar ne? Ostao sam tamo dvije godine, bilo je skoro kao kod kuće, imao sam više prijatelja nego u Pistoji. Zaista! Ne vjerujete mi?

Saradnici? Ne znam, ne bih znao. Za mene su svi oni bili Crnogorci, lokalci, kako sam trebao znati, da uočim razliku? Bili su dobri ljudi. Što nam je, naravno, pomoglo. Ali smo im i mi pomogli. Ali ne samo vojnici, oni koji su se borili s nama. Bili smo prijatelji sa svima ovdje u gradu, s trgovcima, farmerima, dje- vojkama… Nemojte me pogrešno shvatiti. Mi smo se odnosili sa poštovanjem prema djevojkama. U redu, u redu, ne svi, priznajem, čuo sam i neke priče, ali bilo je i ljubavnih priča, zaista, bio je tu jedan vojnik koji je…

„Darinka“?

„Da“.

„Sjećam se toga“.

„Ja sam bio komandant, da“.

Rezervni oficir. Nisam karijerist. Radio sam u advokatskoj firmi, studirao sam pravo, želio sam biti advokat, imati svoju firmu, braniti ljude, one nevine. A sad me pogledajte, moram se sam braniti, a ne znam ni odakle da počnem. Ne znam ni da li sam nevin.

Fašista?

Nisam bio fašista. Da, znam, svi to kažu. Ali zaista, nisam bio fašista. Naravno, imao sam člansku kartu Gufa; To su fašističke univerzitetske grupe. Ali svi smo to imali. Ukratko, nije bilo lako bez članske karte u Italiji. Morate shvatiti… Ako sam išta naučio u GUF-u, to je da ne vjerujem vođama, hijerarhijama, režimima. Bilo je tu svih tih malih vođa, svaki od njih se osjećao kao mali Duče i želio je to pokazati. Nepodnošljivo! Jedan gori od drugog…

Da, i ja sam bio zadužen, to je istina. Ali nikad nisam bio dobar u ovim stvarima. Ja sam rezervni oficir, rekao sam vam, ne znam kako se ratuje. Mnogo kolega zna više od mene, pitajte njih, one stručne. Slušao sam naređenja, pokušavao sam da uradim pravu stvar, da izvedem svoju dužnost vojnika. Pokoravati se i komandovati, voditi i biti poštovan. Možda se čine samo kao riječi, ali kada imate neprijatelja ispred sebe koji puca na vas, nemate mnogo izbora.

Želim vam nešto reći. Ne, zaista, samo me saslušajte sada, na trenutak, bez postavljanja pitanja. Datum 10 august 1941-e vam ne znači ništa, zar ne? Slušajte. Tog dana je bilo pakleno vruće, svi smo bili u kamionima sa kacigama u rukama. A kada smo pojurili dolje, niko nije mogao pronaći svoje. A onda buka, krv; krv koja se pomiješala s krvlju drugih. Poljoprivrednici s radnicima, advokati s vitezovima Malteškog reda. Svi smo jednaki pred smrću. A također i strah; živci i crijeva. Užas, bijes, nemoć. Tamo, zabačen između točkova kamiona, plakao sam, čvrsto zatvarao oči i molio se. I hvala Bogu, narednik Bonfanti je bio tamo, on zaista zna kako se ratuje, i odvukao me je u jarak na ulici. Onda se sve završilo kako je i počelo. Pet, deset minuta maksimalno; činilo mi se kao cijeli život. Jedan od mnogih izgubljenih tog dana. Dvanaest palih. Za domovinu, kažu. Priredili smo im lijepu sahranu, a general, orkestar, vojni kapelan i cijeli puk stajali su mirno.

Pa, ovo je bio moj rat. Pucali su na nas. Žao mi je; pucali ste na nas, a mi nismo ništa razumjeli.

Pitali ste me da li se sjećam strijeljanja. Naravno da se sjećam. Zvala se Darinka. Kakvih imena, ovdje! Kao i svi ti Đurišić, Stanišić, Đukanović… bilo ih je teško sve zapamtiti i razlikovati. Zelena, bijela, crvena. Šalili smo se na tu temu: izgledalo je kao trobojnica! Naši, najvjerniji, bili su zeleni, ali ih je bilo malo. Onda su tu bili bijeli, kojima ste mogli vjerovati do određene tačke, ali su se barem stvarno borili protiv crvenih. Bili su naši saveznici, ali nisu baš izgledali kao vojnici. Imali su duge brade i smrdjeli na rakiju i ovčetinu. Ali su znali kako da se bore, borili su se za nešto. Za domovinu, rekli su; ali koju? Koliko domovina imate ovdje?

Kako smo mogli shvatiti da se i vi komunisti borite za domovinu? Borite se za Staljina, rekli su nam, i to se činilo jednostavnim. Vaša domovina je cijeli svijet, rekli su nam, što znači nemati domovinu. Ali kako to možete učiniti bez domovine? To je kao da ste bez oca, kopilad bez smjera. Vi ustvari imate smjer, vaš put je ideja. Što je ujedno i ideja domovine. Samo što to nije domovina jučerašnja ili današnja, već domovina sutrašnjice. Izgleda kao luda stvar, ali možda sada to pomalo i razumijem. Borite se za domovinu koja ne postoji, domovinu koja možda nikada neće postojati. Ali ipak se borite svi zajedno, Srbi, Crnogorci, Muslimani, Albanaci. I svi zajedno se borite ne razmišljajući o smrti, već o budućnosti. Ne skrivate se ispod kamiona; bacate se ispred mitraljeza dok ih ne dignete u zrak ručnim granatama.

Kako se možete boriti protiv takvih ljudi? Plašite me, čak i sada kad vas poznajem, čak i sada kada stojite ispred mene od krvi i mesa i iskušavate me zbog stvari koje sam prije učinio, ili koje nikada nisam učinio.

Šta sam zapravo uradio? Šta je moja krivica?

Uzeli smo vrlo malo vaših. Vodili smo siromašne, farmere koje smo sretali na ulici, pastire u planinama. Svi su bili s vama, tako su nam rekli. I možda je to bila istina. Jer su ponekad dokazi bili pronađeni. Kao ona djevojka koja je krila vaše komunističke letke ispod odjeće. Je li već imala osamnaest godina? Strijeljali smo je, da.

Je li bilo ispravno? Ne znam. Moraš znati na čijoj si strani u ratu. Ona je to znala. Ja ne znam. Nije se ni trznula, gledala nas je i nije ništa rekla. Dao sam naređenje. Tako to funkcioniše u ratu. Pokoravati se, komandovati. Primim naređenje, moji vojnici ga izvrše. Jedno pražnjenje i sve je bilo gotovo.

Djevojka je bila trudna. Sačuvao sam pismo za dečka, hoćete li ga vidjeti?

Olovo, krv. Nekoliko sekundi. Primam naređenja i izdajem ih. Tako to funkcioniše.

Onda se jednog dana probudiš i stigne naredba koju ne razumiješ. Rat je završen, da, ali moramo se oduprijeti napadima „iz bilo kojeg izvora“. Šta znači? Shvatili smo to rano. Bili smo kao pacovi u zamci, na dnu Crne Gore. Sa mačkama svuda okolo, a ovaj put je bilo i Nijemaca. Kad nas je general okupio, oči su mu bile crvene. Mislim da je bio plakao. Sjetio se svog brata koji je poginuo na Soči, u onom drugom ratu, i pitao nas na čijoj smo strani. Nećemo odustati! zagrmio je. Bio je u pravu, svi smo znali da je u pravu, ali na čiju stranu smo mi trebali stati? Ne može se živjeti sam u toj rupi.

Onda su se stvari jednostavno nastavile same od sebe. Vjetar je svakog jutra sve jače puhao, a sunce je ranije zalazilo. Septembar, oktobar. Kada sam vidio Dapče- vičevu kolonu kako ulazi u Berane, gotovo nisam mogao vjerovati. To su bili prvi komunisti koje sam vidio uživo. Skoro pa sam mislio da ne postoje u stvarnosti, zamišljao sam ih sve kao Darinku: lijepe, smjele, mlade i nepromišljene. Umjesto toga, bilo ih je svakakvih: visokih i mršavih, lijepih i ružnih, starih i gotovo djetinjastih. I žene, u pantalonama i vojničkim jaknama i crvenom zvijezdom na kapama. Izgledalo je kao san, noćna mora, kao da je stotinu, hiljadu Darinki izašlo iz groba da me pitaju zašto, da mi kažu: šta ja radim ovdje, sa sedamnaest godina?

I odjednom sam shvatio. Ljudi. Prljavi, otrcani, lijepi ili ružni, to su bili ljudi koji su marširali ulicama Berana. Onda, instinktivno sam zagrlio jednu od tih drugarica, a i ona me je zagrlila, i osjećao sam se bolje, i osmjehivali smo se i grlili iznova, i taj dan, taj 10. oktobar 1943. nikada neću zaboraviti, jer je bilo kao kada si dijete i okrzneš koljeno, a majka te tješi i kroz suze znaš da će sve proći, da će biti krasta i da je ta rana znak rasta, znak da odrastaš. Tog dana sam zaista vjerovao u to.

Onda, manje od sedmicu dana kasnije, već smo bili na frontu, a Nijemci su napadali sa svih strana. Znate li kako je to kada te odozgo pogodi Štuka? Uz to pakleno šištanje zbog kojeg čak ni ne čujete svog druga kako vam govori da se bacite na zemlju, ostajete tamo, gle- dajući kako bomba pada, polako, među vaše vojnike i vidite ih kao čunjeve za kuglanje kako padaju u gru- pama od tri i četiri. I onda bježati u planine, bježati danima, sedmicama, sa snijegom do koljena, pjenom na ustima od gladi, usnama ispucalim od žeđi. Sve te boli, svaki dio tvog tijela, i gubiš dijelove. Komadi odjeće, obuće, municije. Komadići ponosa. Brada ti raste sve duže i duže, dobiješ uši. I hodaš, hodaš, hodaš…

Da, znate šta to znači; ali nam je bilo teško, a nismo imali ni domovinu o kojoj bismo sanjali, vašu novu domovinu o kojoj bismo mogli maštati.

Evo, završio sam. Želite li znati koliko sam vaših ljudi ubio? Nikoga. Zar ne vjerujete? Pucao sam, da, pucao sam u ništavilo, u prazninu. A strijeljanje? Rekao sam vam. Zapovijedati, pokoravati se. To je mašina, radi sa svojim vlastitim zupčanicima. Sudite mi, spreman sam. Čekat ću ovdje. Jedno mjesto je jednako dobro kao i drugo, na kraju krajeva, svi smo mi zemlja i prah.

Ne znam da li sam se mogao odbraniti, zaista ne mislim da sam mogao. Možda ipak ne bih bio dobar advokat. Barem nisam bio sam za sebe. Znam da sam ja bio kriv, ali jesam li zaista imao alternative?

Čekat ću ovdje. Mjesto kao i svako drugo. Umrijeti u Crnoj Gori ili kod kuće ne pravi razliku. Svejedno ću završiti tamo, kod Darinke. Želim joj prići i zagrliti je, kao što sam zagrlio onu drugaricu. Ko zna hoću li pronaći riječi, hoće li uopće postajati riječi da izrazim ono što osjećam? Ja umirem ovako, glupo, za staru i nepravednu domovinu, za svijet sačinjen od rata i nasilja, svijet koji nikada nisam želio. Ona je otišla sretna, sa svojom novom domovinom u očima, budućnošću u srcu.

Samo jednu stvar, Darinka, želim ti reći: tada još nisam znao da si na pravoj strani.