ORJENTALIZMI ZAIMA AZEMOVIĆA – Almasa Monić
Almasa Monić
ORJENTALIZMI ZAIMA AZEMOVIĆA
Osmanlije su na Balkanskom poluostrvu boravile više vjekova, samim tim i na prostoru današnje Crne Gore, što je ostavilo tragove na jezik, kulturu, običaje. Njihov uticaj je veliki trag ostavio upravo u jeziku, koji je i danas bogat orjentalnom leksikom. Turcizmi su se razvijali spontano, a uspjeli su se zadržati u književnom i razgovornom jeziku, a u većoj mjeri u standardu. Ova leksika na naše prostore je stizala ne samo iz turskog, nego i iz drugih orijentalnih jezika: arapskog, persijskog. Ovi izrazi i ova vrsta leksike ustaljena je u mnogim književnim djelima kroz istoriju, a u upotrebi je i danas. Oni su živi dokaz i svjedočanstvo kulturnih i civilizacijskih dodira Turaka i Crnogoraca. Njihova upotreba je izražena i u djelu zavičajnog autora Zaima Azemovića – ,,Tajnovid“.
Zaim Azemović je rođen 16. 12. 1935. Godine, u Bukovici, kod Rožaja. Tokom života i rada u prosvjeti poznat je kao plodonosan stvaralac – objavio je oko 26 knjiga i desetine književnih eseja. Knjige uključuju poeziju, prozu, pripovijetke, romane, monografije, eseje, zbirke narodnih umotvorina. Bio je član Udruženja književnika Crne Gore. Dobitnik je brojnih priznanja: Nagrada grada Rožaja ,,30. septembar“, Oktoih, Pero Ćamila Sijarića. Zatupljen je u školskim udžbenicima u Crnoj Gori.
U širem kulturnom domenu, poznat je kao čuvar jezika i tradicije Bošnjaka što je zastupljeno u njegovom književnom stvaralaštvu.
Autor je u djelu „Tajnovid“ u kojem opisuje jedno istorijsko razdoblje u kojem je bitisao šejh Muhamed Užičanin, poznati učenjak svoga vremena. Kroz djelo dominira više narativnih pristupa: klasični elementi romana (biografija i prirovijedanje), narodna predanja, mitovi, eseji. Karakteristična je upotreba poslanice kao posebne forme pisanja koja se zovu i apostolska pisma, a njihovo postojanje datira od Novog zavjeta, dok su u našoj književnosti veliki trag ostavile Poslanice Petra I.
Pisma je ovaj pravedni i moralno snažni vođa uputio osmanskim vlastima, najčešće beogradskom veziru (paši), iz protesta zbog nasilja i nepravde prema siromašnom stanovništvu. Ove poslanice služile su kao glas mudrosti i otpora protiv tiranije.
U poslanicama kao i u cijelom djelu prisutna je upotreba orjentalizama. Kada je povežemo vjersku pripadnost i jezik uočava se veća prisutnost ove leksike kod pisaca islamske vjeroispovijesti. Primjer je djelo našeg zavičajnog pisca Azemovića, a izražena je upotreba lokalizama. Neke orjentalizme je pogrešno smatrati tuđicama zato što nemaju adekvatne sinonime u našem jeziku. Hronotop romana ,,Tajnovid“ smješten je u većem dijelu u selu Balotiće kod Rožaja gdje je izraženija upotreba orjentalizama, ali uz prisustvo leksike jednog istorijskog vremena. Neki izrazi romana su arhaični i ne upotrebljavaju se u savremenom jeziku.
Azemović je koristio priče iz usmenih predanja kao što su mitovi, a javljaju se starinske brojnice npr. riječi koje su žene koristile protiv urokljivih očiju i ujeda zmije, pored toga izdvajaju se i pjesme koje su pjevane uz pratnju gusala.
U samom jezgru romana ,,Tajnovid“, opisan je život i običaji Bošnjaka u Balotićima gdje je šejh boravio kada je prognan iz Užica. Opisana su nekadašnja domaćinstva, prikazani djelovi tradicionalne nošnje i predmeti koje su upotrebljavali. Veliki dio tih naziva vodi porijeklo upravo iz turskog jezika: avlija, krevet, sofra, temelj, tepsija.
U sljedećim primjerima izdvajaju se toponimi: Ćaba, dunjaluk, bedem, čaršija, džada, džamija, han, medresa, minaret, tekija, tulbe…
Od tradicionalne nošnje i tkanine izdvajaju se: čarapa, čizma, đerdan, džoka, papuča, šal…
Zabilježeno je prisustvo pojmova iz društva i istorije toga perioda:
- Drušveni slojevi (npr. raja, spahije, janičari, ulema)
- Titule i zvanja (npr. paša, vezir, aga, šejh)
- Vojne jedinice (npr. janjičarski odredi, konjanici)
- Oružje (npr. jatagan, sablja, kubura, puška)
Neki od orjentalizama u djelu su:
Riječi arapskog porijekla: abdest, ahiret, ajet, amanet, ashab, bedem, ders, dova, ćup, nur, ramazan, sultan, sunet, šejh, šerbet, sofra, selam, vezir, zeman, zulum…
Riječi turskog porijekla: aga, azgin, beg, bimbaša, budžak, čalma, jastuk, kašika, konak, paša, šindra, tepsija…
Riječi persijskog porijekla: čaršija, ćehaja, fildžan, han, hodža, namaz, nišan, đeher, taraba…
Muhamed Užičanin je bio poznat po umjerenosti i hrabrosti. Njegove riječi su ulivale nadu potlačenima, a njegov glas je bio otpor protiv nepravde. Bez obzira na opasnosti, govorio je istinu i ukazivao na neispravnosti koje su mučile narod. Njegova djela su pouka generacijama da se dostojanstvo i pravda mogu braniti bez sile.
