PJESNIČKE ČEŽNJE BORKE SMOLOVIĆ – Prof. dr Draško Došljak
PJESNIČKE ČEŽNJE BORKE SMOLOVIĆ
Prof. dr Draško Došljak
„Pjesma je lirska zastava srca“
(Borka Smolovič)
Pjesnička zbirka „Iskra” autorke Borke Smolović (Andrijevica, 1956) potvrđuje da je poezija najfiniji izraz ljudskih osjećanja, („Pjesma je let duhovnih krila“), a među svim temama koje pjesnici-kinje istražuju: ljubav, čežnja i priroda zauzimaju uzvišeno mjesto. Ljubav u poeziji Borke Smolović odiše snagom koja nadilazi svaku stvarnost; ona je čista, neuhvatljiva, često protkana strašću, žudnjom i melanholijom. Kroz ove stihove, Borka pronalazi poetski način da izrazi najdublje emocije, povezujući ljubav s čežnjom za onim nedostižnim, za savršenstvom koje se krije negdje izvan našeg dodira:
„Nekada te san donese isti si uvijek
To što mislim da umro nijesi
Jedini mi je uzaludni lijek
Tada ne plačem kameno šutim“. („Očekivanje“)
Ili u drugoj pjesmi:
„Ko je koga preklao na ljubavnom panju
Istraga vođena noću i danju
Ko je kome prvi okrenuo leđa
Ostaće tajnovito do sijedih vjeđa“. („Crtica“)
Čežnja je srce svake ljubavne poezije. Ona je kao plamen koji ne jenjava, iako ga ne možemo zgrabiti. Pjesnikinja čežnju predstavljaju kao unutarnju borbu, osjećaj praznine i želje za nečim dalekim, bilo da je to voljena osoba, izgubljeni trenuci ili neostvareni snovi. Čežnja u stihovima često prelazi granice fizičkog i prelazi u apstraktno, postajući sinonim za potragu za smislom, za nečim što će ispuniti unutarnji prostor duše:
„Iščupano srce hoda ulicom
Zapomaže urlikom i zjapi
Možda će sresti nekog bezazlenog
U grudnu pećinu da ga vrati“. („Zaborav“)
Priroda u Borkinoj poeziji zauzima ulogu suputnika i svjedoka. Kroz opise cvjetnih polja, talasa koji šapću o vječnosti, ili zalazaka sunca koji nagovještavaju prolaznost, priroda postaje simbol emocija. Cvijet koji cvjeta može simbolizovati rađanje nove ljubavi, dok uvela ruža može biti znak tuge i prolaznosti osjećaja. Priroda je vječna, ali njene promjene su nalik promjenama u ljubavi – od cvjetanja do opadanja, od strasti do melankolije. Ljubav u poeziji je često prožeta čežnjom – za voljenom osobom, za savršenstvom, za izgubljenim vremenom. Čežnja u ljubavnoj poeziji može biti izvor bola, ali i inspiracije:
„Jorgovan shvati poruku važnu i jaku
Narcisu je mozak pokljucala svraka
Trnje je ruži zabio u srce
Misli da zbog njega hladi se sunce“. („Proljećna pjesma“)
U nekim pjesmama ovoga rukopisa ljubav je neodvojiva od prirode, jer baš kao što priroda ima svoje cikluse rađanja, rasta i smrti, tako i ljubav prolazi kroz slične faze. Pjesnici često koriste slike prirode kako bi oslikali svoje unutarnje pejzaže – bistri potoci kao simbol čiste ljubavi, oluje kao izraz strasti i sukoba, ili šume koje skrivaju tajne kao što srce skriva svoje neizgovorene želje.
Sve zajedno, poezija o ljubavi, čežnji i prirodi Borke Smolović otkriva dubine ljudskog iskustva. Ona nas podsjeća da su naši osjećaji, ma koliko neuhvatljivi bili, neraskidivo povezani s prirodnim svijetom. Ljubav nije samo osjećaj između dvije osobe, već je i dio veće slike – ciklusa života, smrti i ponovnog rađanja, baš kao i priroda koja nas okružuje.
Zbirka „Iskra” predočava da poezija postaje most između unutrnšnjih osjećaja i vanjskog svijeta, otkrivajući nam da su ljubav i čežnja prisutni svuda oko nas – u vjetru koji nosi mirise proljeća, u zvucima kiše koja rominja po prozorima, u svitanjima koja obećavaju nove početke.
Na kraju čitanja ove zbirke pjesama – poruka: Poezija o ljubavi ima nevjerojatnu moć da povezuje ljude, čak i one koji možda nijesu iskusili iste situacije kao pjesnik. Ona nadilazi individualne priče i postaje univerzalna istina o ljubavi kao jednom od najvažnijih aspekata ljudskog postojanja. Kroz ove stihove, Borka Smolović je stvarala svjetove u kojima se osjećaji stapaju s riječima, a ljubav dobija svoju najčistiju formu – onu koja govori direktno srcu. Ali, Borka je dala i desetak pjesničkih definicija pjesme/poezije – „Pjesma je golubica duše“, „Pjesma je lirska zastava srca“, „Pjesma je očni vid srca”, „Pjesma je zvijezda na čelu pjesnika“, „Pjesma je ljubavna otadžbina“, i potvrdila da je poezija više od života. Zbir svih života!
