KOLUMNA – Gordan K. Čampar – ČETRDESET DANA TIŠINE

ČETRDESET DANA TIŠINE

Četrdeset dana, po starom predanju i hrišćanskom vjerovanju, dan kada duša ide u nebeske svode, ali ujedno i prećutni  rok kada tuga ostaje bez posmatrača, svijet se  vraća sebi a ožalošćeni ostaje zarobljen u gubitku koji više nikog ne zanima, jer smrt ne ubija samo čovjeka nego i odnose, lažnu bliskost, obećanja.

Shvatiš da je neko uz tebe bio iz navike, neko obaveze, sažaljenja kojeg ne bi smjelo biti ni trunke, da ritual ne služi pokojnom nego živima kao poruka servirana “hladna”, da ne postoji kolektivna tuga, postoji samo tišina i naramak obaveze da se “živi” s rupom koju niko ne namjerava  zakrpiti.

Uvidiš da je smrt uvijek događaj, a nakon toga postaje stanje, da riječi utihnu a pogled postaje duži, shvatiš kako izgleda jutro bez nečijeg glasa, sa jednim tanjirom manje na sofri, dom u kojem je vrijeme zastalo, saučešća imaju trajenje a odlazak je vječan.

U narodnom vjerovanju, četrdeset dana duša još uvijek boravi blizu, prelazi pragove, obilazi nogostupe i ma koliko racionalni bili, svi u to pomalo vjerujemo. Ne zato što smo sigurni da je istina, već zato što nam je lakše misliti da odlazak nije bio nagao, da postoji prelaz, pauza, neki nevidljivi korak, kao da i smrti treba vremena da se navikne na nas, isto koliko i nama na nju.

Možda je najveća vrijednost ovog pomena upravo u tome što nas, makar na kratko, zaustavi, natjera da se prisjetimo da tuga nema kalendar, da ljubav ne prestaje onog dana kada se ugasi život, da postoje odnosi koji se ne završavaju sahranom, već samo promijene oblik.

I možda je to smisao svega; ne da se bol završi, nego da se nauči nositi.

Tiho. Dostojanstveno. Ljudski.