BRAHOVE DECENIJE PISANJA

BRAHOVE DECENIJE PISANJA

U izdanju IŠP „PEGAZ” iz Bijelog Polja upravo je izašao iz štampe prvi tom poezije beranskog književnika Braha Adrovića. U ovom tomu objavljeno je šest zbirki poezije ovog autora koje su objavljivane u period od 1976 – 20o3” godine. Riječ je o knjigama poezije ovog autora iz njegove prve stvaralačke faze ( „Biti živ”, „Juče na ulici”, „Hiljadu dana ljubavi”, „Balkanske elegije”, „Rat u kući” i „Objava nezaborava”)

Štampanje  prvog toma poezije Braha Adrovića finasijski je podržao Fond za zaštitu i unapredjenje manjinskih prava Crne Gore.

Povodom izlaska iz štampe ovog vrijednog izdanja u srijedu  25. 03. Sa početkom u 12 h. upriličena je konferencija za štampu u prostorijama  Debatnog kluba „SPONA”  na kojoj su uzeli učešće: prof. dr Draško Došljak, Saša Radunović i autor.

Autor se o ovom poduhvatu prisjeća riječima:  Knjigu, koju sam naslovio „Poezija“ (Prvi tom), sačinjavaju sve pjesme koje su objavljene u mojim prvim knjigama: „Biti živ“ (1976), „Juče na ulici“ (1985), „Hiljadu dana ljubavi“ (1989), „Balkanske elegije“ (1990) , „Rat u kući“ (1999) i „Objava nezaborava“(2003). Smatrao sam da nakon protoka vremena i nemogućnosti da  mlađa čitalačka publika, zbog nedostatka ovih knjiga, treba da se upozna sa mojim pjesničkim stvaralaštvom iz te faze (1976 – 2003),  te da iz tih razloga  i štampam, ponovo, ovih šest knjiga. Zbirke su sada objedinjene i čine, na neki način, cjelinu.

Izdavači ovih zbirki su bili: Međurepublička kulturno-prosvjetna zajednica – Pljevlja, NIO „Univerzitetska riječ“ – Titograd, Udruženje naučnih, kulturnih i javnih radnika Polimlja – Ivangrad, NIP „Univerzitetska riječ“ – Nikšić, NIP „Nirvana“- Berane i  „Libertas“- Bijelo Polje. Recenzenti su, tada, bili: Ćamil Sijarić, Mirko Vraneš, Radonja Vešović, Dragomir Brajković, Mirko Ikonić, Radomir Andrić, mr Dragoljub Đokić i Žarko Ćorović; urednici: Ćamil Sijarić, Momčilo Bojović, Dušan Govedarica, Dragoljub Đokić, mr Draško Došljak i Mirsad Mulić; tehnički urednici i dizajneri: Aleksandar Aleksić, Slavica Goranović, Dragiša Stojković, Dragomir Stojšić, Danilo Rakočević i Marina Vešović. U ime izdavača knjige su potpisali: Kemal Šećerkadić, Čedomir Pantović, Janko Brajković, Uzeir Bećović, Rabija Adrović i Mirko Rakočević, a lektor jedne zbirke je bio Miladin Ćulafić.

Sa posebnim osjećajem zadovoljstva želim da se, i ovoga puta, na ovom mjestu, najsrdačnije zahvalim svim mojim izdavačima, recenzentima, urednicima i lektorima na podršci koju sam, tada, imao od njih – i to u vremenu kada nije bilo lako štampati, objaviti  i prezentovati knjigu. Ova objedinjena knjiga, „Poezija“ (knjiga I), čini mi se, jeste i neka vrsta zahvalnice svima njima, ali  i poziv čitaocima na čitanje i promociju poezije.

Ova knjiga se objavljuje uz finansijsku pomoć Fonda za zaštitu i unapređenje manjinskih prava – Podgorica, zbog čega im dugujem iskrenu zahvalnost.

Ja i dalje vjerujem u riječ i moć poezije, pa ću u narednom tomu, nakon ove knjige, štampati objedinjene moje  sljedeće objavljene zbirke pjesama.

U predgovoru I toma sabranih djela Braha Adrovića prf. dr Draško Došljak pod naslovom

PETOKNJIŽJE BRRAHA ADROVIĆA

Navodi detalje:                                                                         

     „Ljubav je rođena sestra slobode“

(Braho Adrović)

 

Knjiga „Poezija“, knjiga I,  sačinjena je od pjesama prvih pet zbirki poezije Braha Adrovića, objavljenih u periodu od 1976 -1999. godine. Ovo pjesništvo Braha Adrovića   je nastalo iz snažnog iskustva kolektivne i lične sudbine, u kojem se dvije, naizgled, suprotstavljene tematske cjeline – ljubav i rat – ne isključuju, već međusobno prožimaju. Upravo u tom međuodnosu nježnog i tragičnog, intimnog i istorijskog, se oblikuje posebna poetika Adrovićeve lirike, obilježena emotivnom dubinom, moralnom osjetljivošću i snažnom simbolikom:

„Ja uporno propovijedam ljubav

Ljubavi

A na svakom koraku otrov siju

Čovjek čovjeku radi o glavi

Čovjek čovjeku sprema busiju“.               („Propovijedanje ljubavi“)

 

Ljubav u Adrovićevom pjesništvu nije idealizovana niti udaljena od stvarnosti. Ona se javlja kao temeljna ljudska potreba i posljednje utočište smisla u vremenu razaranja. Ljubav  je usmjerena prema bliskoj osobi, porodici ili zavičaju, ali i prema čovjeku kao univerzalnoj vrijednosti. Upravo takva ljubav nosi u sebi tihu snagu otpora – ona ne negira bol, već ga prihvata i preobražava u nadu. Pjesnički subjekt kroz ljubav čuva vlastitu humanost i identitet, čak i onda kada je svijet oko njega obilježen gubitkom i stradanjem:

„Sišao sam u grobnicu ljubavi

Vječnost je samo da hod u mrtvo živi

Ropski pokoran užasu i stvari

Došao sam gdje ćete mrtvi i vi“.

(„Kostur i usne“)

 

Rat, s druge strane, u Adrovićevim stihovima ne pojavljuje se kao prostor herojstva, već kao duboka moralna i egzistencijalna trauma. Pjesnik rat doživljava, prije svega, kao raspad vrijednosti, prekid kontinuiteta života i nasilni ulazak smrti u svakodnevicu. Njegovi ratni motivi nijesu usmjereni ka opisivanju borbe, već ka posljedicama: tišini nakon gubitka, praznini, raseljavanju i unutrašnjoj boli. Takav pristup ratu pojačava antiratnu poruku i naglašava stradanje običnog čovjeka:

„Ljudi bez duše

Crno kolo vode

Pljačkaju pale siluju ruše

Koliko ima ljudi toliko ima i slobode“.

(„Sumrak ljudi“)

 

Posebna vrijednost Adrovićeve poezije leži u načinu na koji ljubav i rat stoje u stalnom dijalogu. Ljubav je često ranjena ratom, ali ne i uništena; rat pokušava da je potisne, ali ona opstaje kao unutarnji glas savjesti. U tom kontrastu nastaje snažan emocionalni naboj: što je rat okrutniji, to je potreba za ljubavlju izraženija. Time pjesnik sugeriše da se istinska pobjeda ne ostvaruje nasiljem, nego očuvanjem čovječnosti:

„Ti ne znaš ljubavi

Dražesna moja na nježnost naviknuta

Da su oko tebe sve vukovi pravi

Mesožderi divljač ljuta“.

(„Zvjerinjak“)

 

 

Adrovićevo pjesništvo karakterišu sažet izraz, simboličan jezik i emotivna jasnoća. Njegovi stihovi djeluju tiho  i nježno – jednostavno, ali nose duboka značenja. Upravo ta odmjerenost pojačava autentičnost pjesničkog glasa i omogućava čitaocu da se poistovjeti s izrečenim osjećanjima. Stil Braha Adrovića je lirski i nenametljiv, ali upravo u toj jednostavnosti leži njegova snaga. On ne koristi složene izraze niti pretjerane stilske figure, već jasnim i iskrenim jezikom uspijeva da probudi snažna osjećanja kod čitaoca. Njegove elegije djeluju tiho, ali duboko, ostavljajući prostor  i za i interpretaciju.

Poetika ljubavi i rata u poeziji Braha Adrovića svjedoči o snazi lirskog izraza da u najtežim istorijskim okolnostima sačuva vjeru u čovjeka. Ljubav i rat nijesu samo tematski okviri njegove poezije, već ključni simboli borbe između destrukcije i humanosti. Adrovićevi stihovi podsjećaju da poezija, i kada govori o patnji, jeste čin otpora i potvrda života:

„Ako izlaza ima

Ljubav je izlaz jedini

Izvan ljubavi ništa me ne zanima

Ljubav je jedina šansa da se svijet ujedini“.

(„Rođena sestra slobode“)

 

U poeziji Braha Adrovića elegične pjesme zauzimaju posebno mjesto jer kroz jednostavan, ali snažan izraz prenose duboka osjećanja gubitka, samoće i unutrašnje patnje. Njegova poezija ne govori samo o ličnoj boli, već i o sudbini čovjeka koji se suočava s prolaznošću vremena i neizbježnim životnim promjenama.

U elegičnim pjesmama Braha Adrovića javlja se motiv sjećanja. Lirski subjekt se vraća prošlim vremenima, izgubljenim ljudima ili nekadašnjoj sreći koja se više ne može dosegnuti. Ta sjećanja nijesu samo puki opisi prošlosti, već nose snažan emotivni naboj i osjećaj čežnje. Prošlost je idealizovana, dok je sadašnjost prikazana kao prazna i tiha, što dodatno pojačava osjećaj tuge:

 

„Kako ta prošlost zna da bljesne

Oživi davno odbjegla slika

Topla i mila kao zagrljaj vesne

I kako rezne oštrim nožem krika“.

(„Budna prošlost“)

 

Posebnu ulogu u Adrovićevoj elegičnoj poeziji ima priroda. Ona često odražava unutrašnje stanje lirskog subjekta – proljeće, radost, jesen, sumrak, tišina i tama simbolizuju rađanje, prolaznost i smirenje pred sudbinom. Priroda nije samo dekor, već aktivni učesnik u izražavanju emocija, jer se kroz nju prelama bol i melanholija čovjeka:

„A sa Trebjese borovi su mahali

tužnim rukama

Govorili su mi

Ne daj joj da ode

Potrči vikni…“.

(„Ona“).

 

Elegične pjesme Braha Adrovića predstavljaju iskren poetski zapis o ljudskoj boli, prolaznosti i sjećanju. One podsjećaju čitaoca da su tuga i gubitak sastavni dio života, ali i da u poeziji možemo pronaći utjehu i razumijevanje. Zbog toga njegova poezija ima trajnu vrijednost i snažan emotivni uticaj: „Ne znam da li je ovo početak pjesme/ Ili pjesma početka“. Poezija će pobijediti rat!