DA LI SMO EMPATIČNI PREMA DRUGOM I DRUGAČIJEM – Dr. sc. Amra Imširagić

Da li smo empatični prema drugom i drugačijem?

Jedna od izazova današnjice s kojima se suočavaju sve vaspitno- obrazovne ustanove je prihvatanje tj. uvažavanje različitosti, odnosno poštovanje drugog i drugačijeg.

Saosjećanje- empatija predstavlja sposobnost da se stavite u poziciju drugih ljudi koji su različiti od Vas, da osjetite ono što oni osjećaju svakodnevno. Da li ste se ikada zamislili, kada radite sa djetetom s posebnim potrebama da je to vaše dijete, dijete vama drage osobe?

Zanimljivo pitanje koje se samo po sebi nameće je kako motivisati ljude za empatiju. Da li se sa time rađamo ili to učimo? Ako razmišljamo o srećno uređenoj društvenoj zajednici, srećnoj budućnosti, neophodno je da postavimo pitanje kako pridobiti ljude za empatiju, kako je razviti kod vršnjaka? Svi smo rođeni drugačiji i kao takvi, otići ćemo sa ovog svijeta. Ako pođemo od citata profesora Bakića:“Porodica je kolijevka čovjekove ličnosti“: Onda bi to značilo da smo empatiju naučili u porodici.
U kojim uslovima će se empatija prema drugome i drugačijem pojačavati? Istraživanje je pokazalo da se empatija intenzivnije susreće u slučajevima, kada je osoba imala ranije pozitivnu emociju iskustva darivanja i pomaganja drugima (ibidem).

Nijedan čovjek nije nadaren za sve oblasti ljudskog života. Tako da možemo konstatovati da smo svi uskraćeni u nečemu. Htjeli ili ne htjeli,ljudi rangiraju druge, ali i sami sebe.

Ljudi imaju vrlo malo znanja o djeci sa posebnim potrebama. No, često možemo čuti kako iskazuju negativan stav prema djetetu sa posebnim potrebama, jer su različiti. Moramo imati na umu činjenicu, da raznobojno cvijeće uljepšava život na zemlji. Pa, djeca sa posebnim potrebama su drugačiji, ali i sami smo drugačiji. Neko je crnokos, visok, mršav. Svi smo poput cvijeća različiti. Svako je individua za sebe. Zar ljepota nije u različitostima? Možete li zamisliti svijet obojen jednom bojom? Bilo bi monotono, gledati jednu boju cijeli život.

Djeca sa posebnim potreba, jesu drugačija. To su mali genijalci. Iako imaju oštećen sluh, redovnu školu završavaju kao odlični učenici/učenici generacije. Neki završavaju fakultete. Imala sam mnogobrojne primjere iz prakse. Tim genijalcima koji govore prstima, te tako usvajaju znanja, vještine, ponosim se. Mnogi od njih su išli u redovne škole i pričali o negativnim iskustvima. Smijali su im se, odbacivali… Zadatak nastavnika je da razvije prvo empatiju kod sebe, pa kod učenika. Svako cvijeće traži različitu njegu. Tako i djeca sa posebnim potebama zahtjevaju drugačiji pristup.

Učitelj je krucijalni faktor za razvoj empatije među vršnjacima, ali i za stvaranje pozitivne klime u uslovima inkluzije. O tome govori pedagog Haim Ginott:“ Došao sam do zasrtašujućeg zaključka, da sam ja odlučujući element u učionici. Moj lični primjer stvara klimu. Moje dnevno raspoloženje, stvara vrijeme. Kao učitelj ja posjedujem ogromnu snagu da učinim dječiji život jadnim ili radosnim. Mogu biti alat za torturu, ili instrument inspiracije. Mogu poniziti, oraspoložiti, povrjediti ili izliječiti. U svim situacijama moj odgovor odlučuje da li će kriza eskalirati ili ne, dijete humanizirati ili ne“.

Nastavnici opredijelili su se za cjeloživotno učenje, moraju i sami razvijati empatijske osobine. Međutim, morate biti oprezni o načinu primanja informacija. Morate se staviti u poziciju učenika sa posebnim potrebama, kako biste shvatili kako je biti drugi, odnosno drugačiji. Kako izgleda život u vječitoj tišini, gdje ne čujete cvrkutanje ptica,. Ljude gledate u usne, kako bi očitali govor s lica i usana, odnosno shvatili šta Vam žele saopštiti.

Moramo priznati da čak i u 21. vijeku nije lako biti drugačiji. Ljudi su skloni da o vama sude, a da Vas nisu upoznali. Ima nećeg čudesnog u različitostima. Samo treba ih upoznati i prihvatiti.

Ima li išta ljepše na svijetu nego pomoći drugome. „Ruka koja daje uvijek je iznad ruke koja prima“. Zato, u razredu budite pozitivan primjer učenicima da su humanost i dobrota najveće dragocjenosti koje čovjek ima. Učite ih empatiji, da kada usreće drugog, da se ta dobrota vrati u nekom drugom obliku. Zapamtite, da su djeca sa posebnim potrebama, samo djeca koja traže pažnju, saosjećanje, drugačiji pristup u sticanju znanja. Budite čarobnjak koji će kod djeteta sa posebnim potrebama razviti ljubav prema vama, vršnjacima. Samo tako će osmijeh njihovo lice krasiti, a ljubav će ljubavlju vratiti.

Rekoh Vam, to su čarobna djeca!

Autor: Dr. sc. Amra Imširagić, dipl.defektolog- surdoaudiolog