POEZIJA – Ljiljana Leona Zovko – Kada mi nedostaješ

KADA MI NEDOSTAJEŠ

Kada mi nedostaješ,
zagrebem jesenje oblake,
Kapima prvih kiša
nacrtam kolone zagrljenih aprila
iznad polja crvenih makova ove ravnice,
što me rasječe na pola.

Oni pronađu put do mrtvih snova,
zaplove kroz haustore Preradovićeve,
zapeče mladež na leđima
s otiscima tvojih prstiju.

Kada mi nedostaješ,
ja stisnem usne u tišinu Gornjeg grada,
Potopim obećane brodove,
Sve čežnje ruskih ravnica uspavam
negdje u sazviježđu usamljenih prozora,
Istočno od zagrljenog jastuka
na kome sam nacrtala tvoje lice.

Kada mi nedostaješ,
Ja postajem zarez patetične pjesme,
Pa sanjam kalendare okrenute naopačke,
Zaustavim kazaljke jula,
Tako te lakše zamotam u tišinu.

Kada mi užasno nedostaješ,
Zapletem se u niti vjetra
kroz krošnje divljeg kestena,
Zamotam se u lišće jesenjih boja,
Provučem kroz ključanicu,
Do tvojih očiju.

Gledamo se,
I mirno plačemo.

Ljiljana Leona Zovko