Gordan K Čampar – APLAUZ ZA LEGENDE (8) – Vladimir Bato Kontić – Vitez na bojnom polju
Bato Kontić – Vitez na bojnom polju
Valjda je to od Boga ostalo, da neki ljudi kratko žive a dugo traju, jedan od takvih bez predomišljanja, Bato, i njegov nebeski dar prepoznat, u vojevanju sa šahovskim velikanima, sa samo nekom dlakom u bradi, osmijeha kao sunčan dan, očiju kao led kada se pogled susretao sa jakim, djetinjastim kada je borbe vodio sa slabijim od sebe, jednostavno, dječak po mjeri trenutka.
Stradao je kao dječak, ali smo tvrdnje da bio i dan danas bio takav.
Briljantno, kako je Vito znao ispjevati pjesmu, on je partiju vodio kao da je pjesnik bio, neočekivano, bez rime, sadržajno da su se i protivnici divili, nepredvidivo kao iz magle.
Da je bio slikar, nazivali bi ga – naivac – , samouk, jedino po neki savjet, opet jednog Vita, ali Lekića, a ovako pošto ih u šahistima nema, genije.
Dijelio je packe, nekim tamo – čudima od djeteta -, kako su nazivali Majkla Adamsa, a baćuška Boris danima u ruskim medijima komentarisao te lucidne poteze, od kojih je zastajao dah. Kako bi onda njega nazivali – čudo od čovjeka -, valjda.
I on bi se u nekoj anegdoti sigurno, poput legendarnog Bonje, šegačio sa nekim radoznalim tipom, jer ga je i celuloidna loptica slušala, poput vojnika kojim je krčio put, svojoj konjici, da bi kralja sačuvao.
A onda tragedija, nevjerica da više neće potpisivati zapisnike sa pobjedama protiv svjetskog šahovskog krema, nedovršena partija sa bratom Đorđijem, nezavršeni krug na nikšićkom korzou, tuga i povremeni aplauz, u znak sjećanja.
piše: Gordan K Čampar
