Slavka Božović – Žal za ljetom

Žal za ljetom

Ne znam kako se okliznuh od ljeto
I neosjetno u jesen upadoh
Duša zatrepta nekom čudnom sjetom
Kad časprije prođe, bome i ne znadoh ..

Sneno gledam jeseni u samotne ruke
Sa grana dok skida usahle šljokice
Diktirajući vjetru solmizaciju za zvuke
Previše okrutno rastjeruje ptice.

Pa obučena u dug kaput žuti
Za zimu, džepove šije i sprema
Da pristižu ubrzo hladnoće, sluti
Dok zubato Sunce za oblakom drijema.

I kiše se razbaškarile k’o ponoćne frajle
I magle se motaju k’o kuđelje guste
Za melanholiju mnogo ni ne mare
Pa sa strašću grle i sokake puste.

Šutim, kao zemlja kišu sivilo upijam
Kroz srs zažubori za toplinom žal
I samotne boje zjenama prikupljam
Da ukvircam haljine za jesenji bal

Ne znam kad skliznuh sa ljetnje suše
Sad umorno gazim kroz jesen, duboko
Dosadne kiše, raspoloženje obruše
Tjeskoba iz duše, nažulja mi oko …

Slavka Božović
Nikšić