Gordan K Čampar – Presuda – PRIČA O DOGAĐAJU KOJI 1975. POTRESAO JUGOSLAVIJU

PRESUDA

Najprije za hladom, potom za tminom lutali su pogledi, brojao sam sate, nedugo poslije i minute, pomjerao vrijeme dolaska autobusa, tražio opravdanje, što je nema, na trenutke bio ljut, poslije na sebe kako sam mogao krivicu svaliti na nju. Vrijeme je neumitno lećelo, lagao sam sebe, da je sve u redu, molio sa Bogu da tako i bude.
Čemu vakat tome i vrijeme, zgrabih revolver, par metaka viška, pa putem bacajući vidik što dalje, s vremena na vrijeme dozivajući joj ime, uzalud, niodkuda glasa, niti slike. Odlamao sam koracima kilometre puta, preskakao vrljike i potoke k’o da su kamičak, i sve više gubio nadu.

Strah je počela podilaziti, praveći slike od kojih se jeza useljavala u vene, nada je ostala samo u očima, noć se koprcala, jutro je mirisalo na nevolju.

Stadoh, ko ukopan, noge se zapletoše, nije grana, nego ruka puna kose i krvi, druga na grudima pridržavaše košulju, koljena stisnuta jedno uz drugo kao zavarene, osmijeh na licu, bijes u otvorenim očima, metak u čelu, tragovi krvi vodili su do usana, na kojim pisaše, „izvini što sam zakasnila, spašavala sam obraz“.

Otvoriće mi se grudi, jeknuh , bez glasa, pogledah nebo, ne nazvah Boga, čemu sve ovo kad sam se molio.

U naručju, kući, majka joj mrčena razrogači oči pa zacvilje, gavran ode da raznese glasa.

Umjesto vjenčanice, vječna postelja bijela, umjesto svatova, povorka. Pjesme, jauci.

Dani su smjenjivali nesanicu, misli crne ko đavo, noć nikako da prođe, osjećam sažaljenje gdje god da kremnem, kriju pogled, možda nešto i znaju, nego ćute.

U tome dođe vijest, da su se krvnici predali, pa će im se suditi, nego ona neće moći govoriti kako je uistinu bilo, oni će lagat, da bi se iza nje sakrili, nesoji.

Rekoše u četvrtak, pri kraju mjeseca, pitaju me hoćeš uzimati advokata, rekoh; „neću“, pa sebi ubradu, „nego ću ga ponijeti“.
Uglancah ga, ko za svatova i šenluka kako je do tada i korišćen, napunih, koliko mogaše stati, dosta, dvojica ih je , svakom po četiri, za onaj jedan, krvavo im sjeme.

Noge mi utrnule, od tvrdog sica u autobusu, jedva koračam, dah me pomalo izdaje, klecaju koljena od gladi kako bi „advokatu“ mjesto napravio u utrobi, da se sakrije.

Vrata na sudu, ogromna, i policajci k’o džinovi, ja ka’ česma luka, manji nego što i jesam, samo da prođem da mi pretres ne prisjedne. Pretresaju, pomjeraju pogled u stranu, sramota ih, nekako su, k’o, na mojoj strani.

Prođoh, sjedoše me na nekoliko redova, daleko od njih, oni u prvom k’o da su ljudi a ne zvjeri, ja u šestom. Prepali se ko zečevi, smo uši vire, a pogled mi k’o ivica noža, para li para. Osjećaju, životinje imaju taj nagon.

„Nijesam kriv“, zausti jedan od njih, odgurnuh čuvara pored mene, zalaja tetejac, pade k’o kap, okrenuh put drugoh, zakova željezo, prokleto bilo. Nedade mi da završim posla, da jade saperem iz duše, da osvetim čedo, da pošaljem oba, tamo gdje ih ona čeka. Oči će im ona, kad tad, tamo izvaditi.

Lisice na ruke, pa u ‘aps, čekam sad ja datum, opet me pitaju, treba li ti advokat; „ne vala“, rekoh, „ni sada“.

Ne čekaše dugo, ista sudnica, čini mi se i sudija isti il’ na onog liči, neznam, na ulazu bacih pogled unazad, ljudi više no što sam ikada vidio, čujem graju, „neka si ga, ruke ti se zlatile“, rekao bih nešto, nego usne suve.

Osudiše, i neka su, valjda zbog onog što je preteka’, osam godina, ništa, ja sam već bio na doživotnoj, čemu život posle ovog jada.
Izvedoše me, špalir, u njemu, neko sa rukom načelu, neko prekrštenih, vidim kako kradom otiru lica, kao da sam učinio nešto umjseto njih, a ne za sebe i moje muke.

Zatvoriše se vrata od „marice“.