KOLUMNA – SLAVE I POBJEDNICI I POBIJEĐENI, A TUGUJU SAMO MAJKE -Gordan K. Čampar
SLAVE I POBJEDNICI I POBIJEĐENI, A TUGUJU SAMO MAJKE
Popovi molitve, generali oruđe a sirote majke sinove, samo posložite obrnutim redom i prepoznaćete vremena kada je rat lebdio oko nas. Uvijek nam se činilo da je to daleko od nas i čak nemoguće, mada svakom čovjeku kojem je pacifizam u biti rat bilo gdje na svijetu je njegov rat, ne postoji tuđih ratova samo su žrtve tuđe i manje ili više bole.
Iz neznanja koje nema granica, i medijskih patki koje čak mogu i da lete dugo, iz želje da zaštitiš „svoga“ ljudi se poistovjećuju sa nekom od strana i u stvari postaju „okupatori.“
A ljudi koji se bave olovkom i papirom, skivaju ode jednim ili drugim, nije važno kojim, a trebalo bi samo majkama što odrove zalivaju suzama što bez njihovog pristanka njihovu djecu koriste ko živi štit, da koji general; ne daj bože ne bi bio okrznut, i na broju ih je uvijek manje, statistika tako pokazuje ali on majci ne dolazi kući, ona to lako izbroji.
Sada mnoge majke skrštenih ruku čekaju ili vijest ili sina, mnogi očevi drhtavim glasom tješe i sebe i njih, sestre i braća priželjkuju zagrljaj, djeca se nadaju, poštarima drhti korak, a mi se razbacujemo mišljenjima.
Eto, grob po grob, suza da jezero napune, a riječ po riječ bi bila dragocjena kada bi pozivala na mir, ne bi bila kao dum-dum, odjekne na nekoliko mjesta i načini ogromnu štetu.
Rat se svaki završi slavopojkom i tužbalicom, slave i pobjednici i pobijeđeni, a tuguju samo majke ma gdje bile na zemaljskoj kugli.
Na nas je red da zaćutimo.
