КОLUMNA – Gordan K. Čampar – SAMO LJUDI KOJI ZNAJU ŠTA JE PLAMEN, MOGU ODRŽAVATI VATRU
Borba za očuvanje kulture nije puka obaveza, više je to sveta misija. Ona pripada onim ljudima koji vjeruju, ne broje, ne mjere, samo vjeruju, to je njihova religija i smisao bitisanja.
Nažalost u vremenu kada sve postaje više od sličnog – isto, kada je ritam u svakom dijelu svijeta isti, kada preovladavaju bezlični slogovi, ta borba je postala; borba usamljenih jahača. To su ljudi koji u tišini, daleko od blještavog svijetla, čuvaju ono što se ne bi smjelo zaboraviti; pjesmu, priču, običaje, miris djetinjstva.
Treba im podariti medalje, ne mora se život polagati za zlatne kolajne samo za dati život na braniku, i kultura u zagrljaju sa obrazovanjem je ništa manji branik od rova.
Možda ih je malo, možda su to zaista samo usamljeni pregaoci, ali njihova snaga leži u vjeri da ono što čuvaju ima smisla. Da bez korijena nema stabla, i da bez prošlosti nema budućnosti. Oni ne čuvaju samo tradiciju – oni čuvaju sjećanje, dostojanstvo i dušu jednog naroda.
Samo ljudi koji znaju ko su bili, znaće i kuda streme, samo oni koji znaju šta je plamen mogu održavati vatru.
Sve mi ovo pade na um, ovih dana, kada nas u Trsteniku (Šika, Ćule, Anita, Olja…) sretoše iskreni osmijesi, čvrsti stisak ruke, ispratiše zagrljaji i ruka dugo zadržana u zraku, darovi (knjiga DA SE NE ZABORAVE – Miloš Milošević Šika), klesana skoro četiri decenije, u utorak promocija, žal što nijesmo te večeri na jednom od onih sjedišta kojim se ponosi.
Bave se malim ljudima, poklanjaju im uz darove prevashodno sebe, u očima im se vidi pažnja, roditeljska briga, ljubav.
Bave se nama, pokazuju trsteničko svetilište, zgradu Centra za kulturu, ponosni na svako sjedište, malu pozornicu napravljenu svojim rukama priručnim alatom, nazvali je špil, prebrojah sjedišta; tačno 52.
Bave se sobom, vjeruju u snove.
Red priče, stihovi i za male i velike, domaća rakija kruševački roze, zalogaj od srca, ne moramo vaditi krv, zasigurno; ista krvna grupa, faktor (+).
Trstenik, nekako dostojanstveno ćutljiv, na svakom koraku tragovi Titovog vremena, ljudi se pozdravljaju na ulici, konobar u Novom Tapasu gospoče, Morava nešto šapuće, sunce ni-je Daleko, baš potaman.
Bio bih mnogo siromašniji da me Momo i Goran ne pozvaše, da vidim, osjetim i zapamtim.
Eto, ipak ima nade!
