JEDNA MIRKOVA NOĆ – Gordan K. Čampar
JEDNA MIRKOVA NOĆ
Piše: Gordan K. Čampar (STRANICE)
Te noći nije govorio o filmu, štivu, o djelima koje je ostavljao za sobom, nije se prisjećao napora da ovaj svijet učini boljim, govorio je o životu, naslućujući odsudne minute koje su se neumoljivo primicale, o ljubavi kao nezaobilazne matrice bivstvovanja kada je on bio u pitanju.
Oči su mu gorjele, pamtile kao skener, ništa nije bilo nevažno, svaka riječ je bila esej, začudo oči nijesu bile sjetne, vedre kao vir, čak se ne sjećam da li je treptao.
S vremena na vrijeme, uzimao je dah, grlio pričom ova brda, primicao mjesec da ih obasja, ogrćao mjesečinu umjesto ćebeta, vladao tišinom kao da je samo njegova , valjda se navikavao na nju.
Obrisi priče dosezali daleko, nije stavljao tačku, u svakoj ostavljao tri, davao mogućnost da jednog dana dodamo neko slovo, da bi bila „naša“ a ne „njegova“.
Neuporediv, sa upaljenim žarom u rodnoj Žagubici, vatrom rasplamsanom u Kolašinu, hladom nađenim pod bagremom u Poljima kraj Mojkovca.
Nedostajaće njegovi tekstovi u Komuni, Pobjedi… teško će neko drugi znati rokerima dati značaj kako je on činio, osjetiti ritam bubnjeva Dragoljuba Đuručića, Mirisom cvijeća boriti protiv opijata, teško će, teško biti bez njega.
Nemoguće je u jednom biću naći toliko energije, iskre i dalekovida, ljubavi prema ljudima, Crnoj Gori, duši i stremljenjima iskonskog čovjeka.
Mirko; čovjek, simbol, motiv.
