Gordan K. Čampar – FELJTON – SJEĆANJE NA ŠEHER SARAJEVO PRIJE GRMLJAVINE – /XVIII/ – KINDŽETOVE SJETNE OČI
KINDŽETOVE SJETNE OČI
Piše: Gordan K. Čampar
Kada se vragolasti dječak iz Tuzle, šetkao od nogometnog do teniskog terena tražeći „svoj” sport, niko osim zvijezda nije znao da će on pokoriti svijet, maestralnim košarkaškim umijećem.
Vremenom se vragolija pretvarala u magiju na sportskom terenu, a njegove oči postajale sjetne, kao da su slutile…
Slutile su poruku napisanu na polupraznoj kutiji sarajevskog Marlbora: odlazim, brinuću o vama, jedan strašni rat, izranjavano Sarajevo, uzaludno brujanje aviona kraljevskog kluba na Butmiru, praznu čašu, tugu, nespokoj…
Za nagrade i proglašenja kojih je bezbroj (najbolji košarkaš, najbolji sportista) postoje zapisi, a za najbolji čovjek, tu nema zapisa to živi samo od sebe; duboki naklon svih onih koji su ga poznavali.
Potvrda tome su i riječi legendarnog Boše Tanjevića, kormilara one Kidžetove šampionske Bosne: Nikada nisam upoznao nijednog vrhunskog sportistu, bilo s ovih naših prostora, bilo iz svijeta, koji u sebi nije imao barem trunku zlobe. Nijednog, osim Mirze.
Kada je Real kupovao prvog neameričkog košarkaša, znao je za košarkašku magiju Jugoslovena, ali ih je ubrzo uvjerio u tvrdnju da postoje i takvi ljudi, pa je njegov saigrač Huan Antonio Korbalan, sjećajući se tih minuta strpanih u dvije godine, dijeleći svlačionicu, napisao knjigu Razgovori sa Mirzom.
Možda je sve ovo moglo stati u onih par riječi Slobodana Đurasovića: Doleteti, kao Mirza, do samog Sunca i onda se survati u ponor, to je zaista tragedija dostojna jednog Ikara.
Jedan život očiju punih tuge i jedna velika božja nepravda, ako je za utjehu, bar je i te zadnje minute dijelio sa Davorom, čovjekom istih ljudskih vrijednosti, malo je reći prijateljem.
O broju nastupa, koševa, uspjeha, neću govoriti, to su brojevi, ja ovdje pišem o duši, o ljudima koji su gajili šeher, zalivali ga svojim suzama i znojem, davali mu se bezrezervno.
