KOLUMNA – Gordan K. Čampar – DRUGARICA ŽUTA
DRUGARICA ŽUTA – svi su plakali, ona je čekala.
Ta žuta Labradorka nije bila samo pas; bila je saputnik, neko ko razumije bez riječi i ko uvijek ostaje uz čovjeka. U njenom pogledu nije bilo ni interesa ni očekivanja, već samo odanost bez granica. Upravo u tome leži posebnost odnosa između nje i Duleta: tiha, svakodnevna bliskost koja nije tražila pojašnjenja.
Kada bi se Dule umorio od košarkaškog svijeta, od obaveza i briga, Žuta je bila tu; mirna, strpljiva, spremna na potrebnu tišinu i trenutke radosti. Njeno prisustvo donosilo je osjećaj sigurnosti, važnost amajlije, kao da ništa loše ne može da se desi dok je ona tu. Nije nimalo lako pronaći riječi i njima pojasniti tu vrstu prijateljskog odnosa, to samo tišina može dočarati.
Žuta kuja je, na svoj način, pokazivala koliko malo treba za sreću: malo pažnje, šetnja, dodir ruke. U tim jednostavnim trenucima krije se prava vrijednost života, za razliku od ljudi, koji često komplikuju odnose, pas voli iskreno i bezuslovno.
Nije ovo ni prvi ni zadnji slučaj u redu, samo nam njeno dostojanstvo osvježi pamćenje; dok su ljudi stajali u tišini, ugušeni riječima koje neće „vani“, ona je bila tu bez potrebe da išta učini, osjećala je da pripada tom mjestu, tu na korak od odra čovjeka koji joj je bio sve. Nije razumjela običaje, nije znala značenje smrti na način na koji kako su ga ostali doživljavali, ali je znala da ga više nema.
Stajala je mirno, pogledom tražeći poznato lice koje se više nije pojavljivalo, u tom skoro zaleđenom pogledu krila se duboka tuga.
Nije bilo suza kao kod ljudi, ali je njena tišina govorila više od riječi. Kao da je čuvala posljednju stražu, ostajući vjerna do samog kraja.
I naravno, duboki naklon porodici što je tog dana nijesu ostavili „samu“.
Život, ljudi, ljudi u drugom obliku i trajanje!
