„POVRATAK“ VESELKA GRUBIŠIĆA   – Prof. dr Draško Došljak

„POVRATAK“ VESELKA GRUBIŠIĆA  

Piše: prof. dr Draško Došljak

                                                                                                        „Kasno je, meni si zakasnila,                                                                                                                                                                                        a opet sretno ti rođenje, jedina moja“!

                                                                                                                                                                                               (Veselko Grubišić)

„Književnost je“ – piše Vargas Ljosa – „varljiva predstava života koja nam, pak, pomaže da ga bolje razumijemo, da se orjentišemo u lavirintu u kom se rađamo, kroz koji prolazimo i u kome umiremo. Ona nas spašava od nedaća i frustracija koje nam donosi stvarni život i zahvaljujući njoj uspijevamo da dešifrujemo, barem djelimično, cijeli svijet“.

Nova knjiga diplomate Veselka Grubišića ( Posušje, 1961) pod nazivom „Povratak“,  je koncipirana od osam kratkih priča, nastalih u periodu od 1979. do 1991. godine, : „Rastanak“, „Velika njiva“, „Student“, „Zlatni sat“, „Hrvatska mati“, „Nikad konca“, „Povratak“ i „Ni dalji, ni bliži tebi“.

Milivoj Solar u svojoj Teoriji književnosti, navodi da se pojam „kratka priča” upotrebljava kao sinonim za novelu (čiji je naziv potekao od latinske riječi za nešto novo), odnosno pripovijetku (koja se može razumjeti i kao književna vrsta koja je po dužini između novele i romana). Dodaje da se na početku novele izlažu i opisuju karakteristike određenog junaka, koje kod čitalaca izazivaju izvjesna očekivanja. Međutim, na kraju dolazi do obrta radnje, u vidu neočekivanog uvida ili događaja. Solar dodaje da u ovoj književnoj vrsti čitalac treba steći utisak kako je rečeno tačno onoliko koliko se treba reći, ni manje ni više. Imajući to u vidu, možemo kazati da bi novela/kratka priča trebala biti najpreciznija književna vrsta.

Čitajući ove kratke priče, zaključujemo da Grubišić zna da one   treba da  sadrže temu (centralnu ideju, „nit vodilju”), bar jednog junaka (ako je glavni, onda je protagonista), smještanje radnje u određeni prostor i vrijeme, bar donekle dostupnu perspektivu pripovjedača (on je glavni junak, sveznajući pripovjedač i slično), fabulu (progresivni niz događaja), konflikt (protagonista nailazi na određenu prepreku ili se postavlja pred neku npr. moralnu dilemu) i razrješenje konflikta (jasno ili nagoviješteno, iz čega slijedi naravoučenije ili poenta).

Sudeći po sadržaju,  svaku od ovih kratkih priča  možemo nazvati „dramom u malom”, bez obzira da li je dijalog eksplicitan ili implicitan. Dijalog može, dakle, biti vidljiv i izdvojen, ali može se i podrazumijevati (npr. dijalog s čitaocem kroz razvoj radnje u kratkoj priči). To može biti i monolog (koji je, u neku ruku, dijalog sa samim sobom). Međutim, ne temelje se sve kratke priče na nekoj vrsti dijaloga. Ali, gotovo sve kratke priče imaju naglašen kvalitet dinamičnosti ili živosti. A dinamičnost i živost su, upravo, karakteristike drame.

Larisa Softić-Gasal  ističe da su u savremenoj kratkoj priči događaji i likovi minimalizirani. Po istoj autoki, prati je intenzivirani proces pisanja,  te uključivanje čitalaca u proces pisanja, u vidu njegovanja tzv. koncepta otvorenog kraja. Drugim riječima, moderna kratka priča, kakve su Grubišićeve,  nikada nema, ako se tako može reći, definitivni kraj. On je ostavljen čitaocima da ga sami dorade, osmisle ili kreiraju.

Kroz  kratke  priče u „Povratku”, Grubišić istražuje univerzalne osjećaje nostalgije, identiteta, pripadnosti, ali i bolne razdvojenosti koju donosi odlazak iz rodnih krajeva.  Naslov  zbirke, „Povratak” – već sugeriše da se radi o nečemu što je udaljeno, o nekom oblika povratka – fizičkog, emocionalnog, egzitencijalnog.

Jedna od središnjih tema jeste nostalgija: čežnja za domom, djetinjstvom, za prostorom kojeg autor ili protagonisti napuste, ali kojem se vraćaju mislima. U pričama se jasno osjeća veza sa zavičajem, djetinjstvom, odrastanjem, porodicom, prirodom, običajima, jezikom – svim onim elementima koji su oblikovali identitet. Grubišić ne glorifikuje, niti idealizuje, ali je prisutna  i patina vremena, promjene u zavičaju, činjenica da ni on sam ne može u potpunosti biti isti kad se vrati.

Priče pokazuju  neke ličnosti  (junake) koji žive između svjetova: nijesu u potpunosti „ovdje“, ali više ni „tamo“. Time se postavlja pitanje: što znači biti Hrvat (ili pripadnik nekog naroda) kad si daleko od svoje zemlje, kad si uređen novim društvenim okolnostima, jezicima, navikama – ali sa sjećanjima koja te usmjeravaju unatrag. Taj međuprostor, taj in‐between, jedan je od najzanimljivijih prostora koje Grubišić istražuje – kako emocionalno, tako i moralno.

Povratak u ovoj zbirci nije samo geografski čin – to je i vraćanje sjećanju, vraćanje korijenima, vraćanje unutarnjem glasu koji traži priznavanje vlastite prošlosti. Neke  ličnosti shvate da povratak donosi preispitivanje: je li dom onakav kakvog su ga ostavili? Jesu li oni isti ljudi? Koliko se mogu uklopiti? Koliko je vrijeme promijenilo domovinu? Onaj ko se vraća otkriva da su se i ljudi, i mjesta promijenili, ali da se i on sam promijenio.

Grubišić u pričama koristi kontrast između prošlosti i sadašnjosti, između rodnog kraja i mjesta emigracije. Ovaj kontrast služi da pojača osjećaj otuđenja, ali i da prikaže koliko su neki elementi trajni – jezik, sjećanje, osjećaji – te kako oni mogu pružiti utočište kad materijalni svijet postane stran. Kroz emotivne lomove, u nekim od ovih novela,  priča vodi junake do spoznaje: da se sjećanja ne mogu sakriti, da identitet nije samo u lokalnom, nego u iskustvu, u interakciji sa svijetom. Neke ličnosti u ovim pričama dožive razočaranje – jer povratak nije čaroban – ali, upravo, u tom razočaranju nalaze dublju povezanost sa sobom i s domom.

Grubišićeve priče imaju veliki emotivni naboj – autor dozira detalje koji prizivaju sliku, miris, zvuk zavičaja, te osjećaj iščekivanja povratka. Struktura  kratkih priča je takva da se njima, najčešće, pristupa retrospektivno – ličnost se prisjeća, uspoređuje prošlost i sadašnjost. Takav način pripovijedanja omogućava da čitatalac osjeti težinu vremena i udaljenosti.

Knjiga „Povratak” je važna književna literatura, jer objedinjuje lično i kolektivno. Priče su intimne, ali tematizuju  (neke od njih) i jednu širu sudbinu emigranata, raseljenih osoba, ljudi koji su prisiljeni ili izabrali da napuste dom i domovinu.

Zbirka „Povratak” podstiče  dijalog o tome šta znače dom, domovina, šta znači biti daleko – ne samo fizički, nego i duševno. Ovo je tema koja se tiče mnogih, pa zato književnost  ovakvog tipa pruža i utjehu, i razumijevanje, i identitetsku potvrdu. „Povratak”  je kao muzej sjećanja – očuvanje jezika, običaja, identiteta, svjedočenje da migracija ne znači potpunu asimilaciju ili zaborav.

„Povratak” Veselka Grubišića je zbirka koja riječima, sintagmama i rečenicama stvara most između prostora i vremena, između doma koji je ostao u srcu i svijeta u kojem je pripovijedač sada. To je literatura sjećanja, ali i suočavanja – sa vlastitim identitetom, sa promjenama, s bolima  razdvojenosti. Grubišić nas podsjeća da se dom ne nalazi samo u mjestu – nego u ljudskoj duši i memoriji. Čitanjem ovih Grubišićevih  priča, razmišljamo o vlastitim korijenima, o tome šta smo ostavili iza sebe, i što znači – vratiti se.

Nema bježanja – ima povratka ! –  poruka je ove sjajne knjige Veselka Grubišića.