NOVA ZBIRKA PJESAMA DOBRILA PAVIĆA – Prof. dr Draško Došljak
Prof. dr Draško Došljak
NOVA ZBIRKA PJESAMA DOBRILA PAVIĆA
Nova knjiga Dobrila Pavića (Plužine, 1946) „Orfejeva kob“ – „Orpheus’s fate“, dvojezična – na crnogorskom i engleskom jeziku (prevod: Tihomir Cicmil), u izdanju „Štampara Makarija“, Beograd i „Obodskog slova“, Podgorica (2026), crpi inspiraciju iz mita. Zato autor stihom „Otkad je u mene ušla svjetlost“ prosvjetljava Orfeja i pridružuje se pjesnicima kojima su Orfej i Euridika centar pjesničkog svijeta. Ova Pavićeva poezija je „ obasjala Orfeja sa neba“.
Orfej je, podsjećamo, bio mitski pjevač i pjesnik, po nekim verzijama sin Eagra i Kaliope, jedne od Muza. Prema mitu, kada bi zasvirao na svojoj liri, čak ni priroda nije ostajala ravnodušna: drveće bi se povijalo prema njemu, ribe bi iskakale iz mora da ga bolje čuju, a šumske životinje bi mu bez straha prilazile. Iako se brzo proslavio, nije imao mnogo sreće u ljubavi. Svoju liru dobio je na poklon od Boga Apolona. Njegova žena, nimfa Euridika, umrla je od ujeda zmije nedugo pošto su se uzeli, zbog sebičnog Aristaja koji je pokušao da je siluje. Orfej je bio toliko skrhan da je odlučio da siđe u donji svijet ne bi li uspio da je vrati. Zvuk njegove lire kao da je začarao stanovnike podzemlja: Kerber je postao umiljato kuče, Haron je zaustavio svoj čamac, Sizif je sjeo na svoj kamen, Tantal na kratko nije osjetio glad ni žeđ. Njegova tužna pjesma dotakla je čak i hladna srca Hada i Persefone. Dozvolili su mu da Euridikinu dušu izvede na svjetlost dana i tako je oživi, ali pod uslovom da se nijednom ne okrene za njom prije nego što izađu. Zbunjen i pod pritiskom, ne prepoznajući Euridiku u sablazni čije je kretanje osjetio iza sebe, ipak se okrenuo i tako drugi i poslednji put izgubio svoju voljenu. Nakon toga sedam dana je gladovao, sedam mjeseci neprestano plakao, a zatim je tri godine proveo u samoći. Orfej je odbijao ljubav drugih žena. Razne su teorije kako je završio svoj život, ali po jednoj verziji Muze su ga sahranile pod Olimpom i odatle legenda da slavuji pod Olimpom najlepše pjevaju. Prema drugoj verziji,Orfejeva glava je doplovila do ostrva Lezba i zato je to ostrvo postalo kolevka pesništva. Ostrvo kolijevka pjesništva, a Orfej centar poetskih promišljanja. Mit u književnom djelu, sada i u poeziji Dobrila Pavića.
Sa prelaskom iz devetnaestog u dvadeseti vijek dolazi i do postepene promjene, kako bilježi kritika, u shvatanju odnosa književnosti i mitologije. Pozitivističkom i realističkom devetnaestovjekovnom shvatanju mitologije kao načina zadovoljavanja radoznalosti prvobitnog čovjeka, u dvadesetom vijeku se suprotstavlja ponovno otkrivanje mitskih obrazaca kao „prelogičkih simboličkih sistema“ koji leže u osnovi umjetnosti. Do ove promjene došlo je u velikoj mjeri zbog istorijskih prilika dvadesetog vijeka: kriza buržoaske kulture i razočaranje u evolucionizam, strahotne posljdice Prvog svjetskog rata, koji je poljuljao vjeru u same osnove civilizacije, osvit Drugog svjetskog rata i progon različitih društvenih grupacija, a zatim i finansijske krize koje su pratile pomjenute filozofske i egzistencijalne probleme – sve to je izazvalo strah od istorije, koji se u književnosti dvadesetog vijeka odrazio kroz okretanje ka mitu u vidu (re)mitologizacije književnosti. I ovaj rukopis Dobrila Pavića to potvrđuje. Autor kao da ima „bogovsku obdarenost sluha”.
Pavićeva knjiga pokazuje da se u književnom mitologizmu pridaje suštinski značaj ideji o vječnoj cikličnoj ponovljivosti prvobitnih mitoloških prototipova pod raznim „maskama“, o osobitoj zamjenljivosti književnih i mitoloških junaka. Pjesnici, pa i Pavić, pokušavaju i uspijevaju da mitologizuju svakodnevice, a književni kritičari da otkriju skrivene mitološke osnove realizma.
Ovim stihovima Dobrila Pavića, Orfej će još jednom „ugledati rasanjenu Euridiku“, a čitaoci će upotpuniti antologijsko pjevanje o ovom mitu.
Čestitke Dobrilu Paviću!
