VUK RAŠOVIĆ – OD MORAČE DO SVJETSKOG KROVA
VUK RAŠOVIĆ – OD MORAČE DO SVJETSKOG KROVA
Piše: Gordan K. Čampar
Postoje sportisti čija se veličina mjeri brojem medalja, titula i ostvarenim rekordima, postoje i oni čiji trag ostaje mnogo dublje; u sportu koji su stvarali, ljudima koje su podučavali i generacijama kojima su pokazivali da se upornošću mogu pomjerati granice mogućeg.
Vuk Rašović pripada i jednima i drugima.
Njegov životni put, dug više od osam decenija, gotovo je neraskidivo povezan sa džudoom. Bio je takmičar, šampion, trener, sportski pedagog i veteran koji je i u poznim godinama izlazio na tatami i pobjeđivao. Zbog toga njegovo ime pripada istoriji svjetskog, jugoslovenskog i crnogorskog džudoa.
Vuk Rašović rođen je 20. decembra 1939. godine u Vrujcima, u blizini manastira Morača, kao najstarije od šestoro djece Branka i Dunje Rašović.
Njegovo djetinjstvo nije bilo bezbrižno, rat je stigao i do moračkih planina. Kao troipogodišnji dječak, zajedno sa majkom, nekoliko mjeseci proveo je u zatvoru u Kolašinu. To rano iskustvo rata, straha i borbe za opstanak pripadalo je uspomenama koje je nosio kroz život. Kao naramak koji se ne skida sa ramena.
Odrastao je u kraju u kojem su fizička snaga, izdržljivost, čast i spremnost da se čovjek uhvati ukoštac sa teškoćama predstavljali dio tradicionalnog vaspitanja. Dječja nadmetanja, rvanje i „jakanje“ bili su prirodni dio takvog odrastanja.
Možda se upravo tu, mnogo prije nego što je prvi put obukao kimono, rodio budući džudista.
Iz Morače je ponio ono što će ga pratiti čitavog života; upornost da poslije svakog pada mora ponovo ustati.
Dolaskom u Beograd počinje nova etapa njegovog života. Sport ga je privlačio od mladosti, ali će džudo postati njegova velika i trajna ljubav.
Na tatamiju je pronašao ono što je odgovaralo njegovom karakteru: disciplinu, snagu, brzinu odluke, poštovanje protivnika i neprestanu potrebu da čovjek pobjeđuje prije svega sopstvene slabosti.
Džudo za njega zato nikada nije bio samo sport, bio je škola života.
Vuk Rašović izrastao je u jednog od istaknutih džudista svoje generacije.
Bio je višestruki prvak Srbije i nekadašnje Jugoslavije. Ono što njegovu takmičarsku karijeru posebno izdvaja jeste njena nevjerovatna dugovječnost – u seniorskoj konkurenciji nastupao je sve do svoje 50. godine. Za većinu sportista to bi predstavljalo kraj, za Rašovića je to bio početak novog poglavlja.
Prešao je među veterane i nastavio da trenira i izlazi na međunarodna borilišta. Godine nijesu smanjile njegovu takmičarsku strast, naprotiv, upravo je u veteranskom džudou ostvario rezultate koji predstavljaju nesvakidašnji raritet u ovom sportu.
Prema podacima Fakulteta za sport, Rašović je u veteranskoj konkurenciji osvojio čak 87 medalja: 62 zlatna odličja, 17 srebrnih i 8 bronzanih medalja.
Iza tih brojki kriju se godine treninga, putovanja, povreda, odricanja, pobjeda i poraza.
Posebno fascinira podatak da je svjetski veteranski prvak postao u godinama kada se ogromna većina nekadašnjih vrhunskih sportista odavno više ne takmiči.
Rašović je dokazivao nešto što se teško može izraziti samo statistikom – da čovjek može produžiti svoj sportski vijek ukoliko sačuva disciplinu, volju i radost takmičenja.
Njegovu životnu i sportsku filozofiju možda najbolje opisuje jednostavna istina džudoa:
pobjeđuješ, gubiš, padaš i ponovo ustaješ.
U tome je sagledao mnogo više od sportske tehnike, na tatamiju čovjek veoma brzo shvati da nijedna pobjeda nije vječna, ali ni da nijedan poraz nije konačan, možeš pasti, ali borba nije završena dok imaš snage da ustaneš.
Zato je džudo za Rašovića bio svojevrsna priprema za život. U nekoliko minuta borbe sportista mora da sjedini fizičku pripremljenost, iskustvo, tehniku, taktiku, koncentraciju i sposobnost donošenja odluke.
Uprkos velikom broju medalja, Rašović je posebno mjesto u svom životu davao trenerskom radu.
Na promociji svoje knjige govorio je da je upravo trenerski posao najljepše iskustvo njegovog života. Slikovito ga je upoređivao sa vajarom koji oblikuje svoje djelo: trener svojim znanjem, rukama i strpljenjem vodi mladog čovjeka putem sporta.
Takav pogled pokazuje suštinu njegovog odnosa prema džudou, nije bilo dovoljno stvoriti pobjednika, trebalo je prije svega stvoriti čovjeka.
Trener mora mladog sportistu naučiti kako da pobjeđuje bez oholosti, ali i kako da podnese poraz bez očajanja. Mora ga naučiti radu, redu, samokontroli, odgovornosti i poštovanju protivnika.
Upravo zato Rašovićev doprinos džudou nije moguće sabrati samo njegovim ličnim medaljama. Već i velikom broju odličja njegovih učenika.
Kada čovjek sa takvom biografijom odluči da zapiše uspomene, nastaje nešto više od autobiografije.
Rašovićeva knjiga nosi naslov koji gotovo savršeno opisuje njegov život:
„Nisam stigao ni da ostarim“.
Prvo izdanje predstavljeno je 2019. godine, dok je Fakultet za sport Univerziteta „Union – Nikola Tesla“ objavio i drugo izdanje, predstavljeno početkom 2024. godine.
Knjiga govori o Rašovićevom životu, ali istovremeno predstavlja svjedočanstvo o nastanku i razvoju džudoa u nekadašnjoj Jugoslaviji.
U njoj su ljudi sa tatamija, takmičenja, pobjede, medalje, porazi, prijateljstva, sukobi i događaji koji su obilježili jednu sportsku epohu. Zbog toga je priređivač Jadranka Jakšić ocijenila da: knjiga prevazilazi lični životopis i dobija vrijednost dokumentarne proze i istorijskog dokumenta.
Naslov knjige istovremeno je i poruka, Vuk zaista kao da nije imao vremena da ostari.
Dok su godine prolazile, on je trenirao, dok su njegovi vršnjaci odavno napuštali sportska borilišta, on je vezivao pojas, dok su drugi pričali o nekadašnjim pobjedama, on je odlazio po nove.
Pošao je iz vrletne Morače i stigao na svjetska borilišta, padao je i ustajao, pobjeđivao i gubio, učio i podučavao i ostajao vjeran tatamiju.
Zbog toga se život Vuka Rašovića može sažeti u jednu jednostavnu poruku:
Nije najveći šampion onaj koji nikada nije pao, najveći je onaj koji je čitavog života imao snage da ponovo ustane.
Takav je sportski put Vuka Rašovića; Moračanina, džudiste, šampiona, trenera i čovjeka koji, kako je sam naslovio svoju životnu priču, jednostavno nije stigao da ostari.
