Gordan K. Čampar – APLAUZ ZA LEGENDE – Emir Balić – POSLEDNJI SKOK, SMRTI U NARUČJE
EMIR BALIĆ – POSLEDNJI SKOK, SMRTI U NARUČJE
Nije Emir skakao sa Starog mosta, on se bacao sa granice života.
Ispod njega Neretva; hladna, zelena i plahovita, iznad njega nebo, iza kamen, ispred desetine metara praznine, u kojoj čovjek više nema pravo na laž.
Tu umire hrabrost iz priča, počinje strah koji grize utrobu, život se odmota u nekoliko kadrova.
Jedan pogrešan položaj tijela, jedan trenutak slabosti, zagrljaj vode; i čovjeka više nema.
A Balić je stajao na ivici, gledao dolje i skakao.
Ne jednom da dokaže da smije, nego opet, pa nanovo. Kao da je sa smrću imao neki svoj, neobjašnjiv razgovor: ja ću ti doći, a ti, ako možeš, uzmi me.
Smrt je odustajala, voda tukla, hladnoća ulazila u kosti, Neretva ga je gutala, a on bi uvijek izronio.
To izranjanje bilo je važnije od skoka, jer skočiti može i lud čovjek, a vratiti se; nakon toliko puta mogao je samo je Balić.
Mostarci su gledali čovjeka kako leti, turisti se; malo je reći divili – klanjali, fotografi vjekovječili trenutak.
A možda niko nije vidio ono najvažnije: čovjek je svakim skokom ostavljao komad sebe u onoj provaliji između kamena i vode, sve dok strah nije ustuknuo, pred hrabrim srcem.
Zato Balića ne treba pamtiti po broju skokova, brojevi su evidencija, njegova mjera bila je ponor.
Stajao je tamo gdje bi većina ustuknula, pogledao smrti pravo u oči i učinio najbezobrazniju stvar koju živ čovjek može da joj učini: skakao joj je u zagrljaj i vraćao se.
Stari most je od kamena, Neretva od vode.
A legenda o Baliću napravljena je od onog od čega je najmanje ljudi napravljeno; od muda da zakoračiš tamo gdje ispod noge više nema ničega.
Poslednji skok nije bio u zelene talase Neretve; SKOČIO JE SMRTI U NARUČJE
