PORTRET – HERBARIJUM PAMĆENJA VUKIĆA PULEVIĆA – Gordan K. Čampar
HERBARIJUM PAMĆENJA VUKIĆA PULEVIĆA
Herbarijum nije obično mjesto, u njemu biljke prestaju da dišu, rastu, mirišu, ne okreću se put sunca, ali žive između listova pergamenta, govore jezikom onog ko ih je sačuvao.
Postoje ljudi koji zemljom samo hodaju, postoje i oni koji je čitaju; akademik Vukić Pulević pripadao je ovim drugim.
Nije on skupljao material nego tragove, u kamenu, u imenu nekog izvora, brda, udoline, i od tih tragova strpljivo i u tišini slagao svoj herbarijum Crne Gore.
Za akademika Pulevića, biljka nije bila samo biljka, bila je znak da je život nekad davno pronašao put do sunca, kroz snijeg, vjetar, oborinu, stijenje.
Tamo gdje je prolaznik video samo travku ili žbun, on je video čitav jedan svijet.
Umjesto biografskih podataka iz nenadmašne karijere, ovu priču počinjem sa slikom čovjeka koji nagnut stoji nad nečim tako sićušnim što bi većina zgazila nepažljivim korakom.
U slici sijaset toga; nauke, dosljednosti, urođene viteške skromnosti, njegove Crne Gore koja nerijetko ljubomorno krije svoju draž, kojoj trebaš prići, poviti leđa, zagledati se između dva kamena, možda tamo živi neki život, malen, uplašen ali tvrdoglav, kao da prkosi svemu naokolo.
Nije se Vukić bavio botanikom čitajući samo iz knjiga, već hodajući po pašnjacima, dolovima, kanjonima, njegove stranice bille su krajolici a znakovi biljke.
Neko je nekada biljku prepoznao po boji, mirisu, ljekovitosti, obliku ili mjestu na kojem raste. nađenuo joj ime, drugi ga je zapamtio, slijedeći prenio i tako je riječ putovala kroz generacije, često bez ijednog zapisanog slova.
Dok je neko – Vukić nije zapisao, tada botaničar prestaje biti samo botaničar, postaje riznica.
Vukić Pulević pripadao je nauci koja ne voli buku, nije mogao požurivati proljeće, narediti biljci da procvjeta onda kada njemu odgovara, morao je čekati, doći nanovo, biti strpljiv.
Bilježio je znajući da nekad nekoliko slova sačuva više istorije nego bronza ili kamen u nekom spomen obilježju.
Zato je zapisivanje imena za njega bilo isto što i spašavanje tragova, jer ono što nije zapisano zavisi od ljudskog pamćenja, a ljudsko pamćenje je kao što znamo smrtno.
Decenije takvog rada ne vide se u jednoj knjizi. Iza jedne rečenice stoje kilometri puta, kozjih staza, nevremena, ozeblih prstiju. Iza jedne fusnote dan proveden na planini pod oblake, iza jednog naziva godine provjeravanja sumnje.
Njegov kabinet zato nije mogao imati četiri zida, bio je posvuda, na Bjelasici. dolinom Tare i Lima, Durmitoru, Prokletijama i još samo on zna gdje.
Postoji nemjerljiva sličnost između biljke i riječi, obje mogu nestati; jedna kada joj nestane stanište, druga kada umre posljednji čovjek koji je izgovara.
I jedna i druga zato traže čuvare, a Vukić Pulević je čuvar i jednih i drugih.
Jednog dana naučne titule postanu red kraj imena, nagrade u vitrinama, knjige na policama biblioteka, fotografije požute, ali ostane djelo.
Ostane biljka čije je postojanje zabilježeno, rriječ koja bi možda bila izgubljena, ime izvora za koji više gotovo niko ne zna i knjiga koju će otvoriti neki budući istraživač.
I možda će taj mladi čovjek, mnogo godina poslije nas, krenuti na neku crnogorsku planinu noseći Pulevićevu knjigu u rancu.
Tada će se, makar na trenutak, spojiti dva vremena; vrijeme čovjeka koji je nekada zapisao da biljka tu postoji i vrijeme čovjeka koji je ponovo pronalazi.
To je pobjeda nauke nad prolaznošću i možda najljepši oblik trajanja koji jedan naučnik može poželjeti.
Vukić Pulević je čitavog života bacao korake; od biljke do riječi, od riječi do mjesta, od mjesta do čovjeka, od čovjeka do pamćenja.
I tako je, list po list, ime po ime, riječ po riječ, nastajao njegov veliki, herbarijum Crne Gore.
Crna Gora se može upoznavati na mnogo načina; može se čitati njena istorija, proučavati bitke, vladari i granice, čitati veliki pjesnici.
Ali postoji i jedna tiša istorija Crne Gore, istorija zapisana u biljci koja raste između dva kamena, imenu izvora, nazivu planine, riječi koju još samo poneki starac pamti.
Tom tihom istorijom bavio se Vukić Pulević.
