PORTRET – Branka Bogavac – NE GLASNO I NE ISPRED NJIH – Gordan K. Čampar
BRANKA BOGAVAC – NE GLASNO I NE ISPRED NJIH
Postoje gradovi u koje čovjek ode a postoje oni koji se usele u čovjeka.
Za Branku Bogavac Pariz je postao mnogo više od adrese. Bio je mjesto susreta, knjige, umjetnosti, razgovora i bezgranične intelektualne slobode. Grad u kojem je mogla biti blizu ljudima čija djela nijesu bila samo njihova, pripadala su čitavom svijetu.
Veliki razgovori ne pripadaju samo onima koji govore, pripadaju i onoma koji znaju da slušaju.
Branka Bogavac je znala da sluša i zato je sačuvala glasove koje bi vrijeme, prije ili kasnije, polomilo, utišalo.
Dobar intervju nije sušti spisak pitanja, obična radoznalost, to je susret, ovjekovječenje.
Davala je svakom, birljivo biranom sagovorniku do znanja da ne čeka samo odgovor nego ga zaista i sluša, preživljava. Pitanje često zatvori a slušanje otvori, razgoliti, otvori dušu.
A Branka je imala neizmjerljiv dar, bila je uz to ubijeđena da iza velikog imena uvijek postoji običan čovjek i po svaku cijenu je htjela doprti do njega.
Tražila je u njima čovjeka koji se boji, sumnja, voli, pamti prve korake, vrijeme kada je bio siromašan, neshvaćen, usamljen, kada je uplašen bježao od vlasti.
Tokom dugog stvaralačkog puta razgovarala je sa nizom velikih imena svjetske i evropske kulture.
Vrijednost tih susreta nije samo u poznatim imenima, njihova slava je mogla privući pažnju čitaoca, ali ono što ostaje; jeste razgovor.
Branka im je agresivnim pitanjima davala priliku da umjesto usmenog spomenika svojoj biografiji, ponovo postanu obični ljudi i zavređivala povjerenje, koje je u večini slučajeva prerastalo u prijateljstva.
I kada se svi ti razgovori poslije mnogo godina saberu među koricama, vrijeme se zaustavi, ne čuju se otkucaji sata, svi čak i oni kojih već odavno fizički nema, ponovo govore; čujemo njihove misli, uspomene, dileme, dim iz lule dobrog duvana, čak i sjetni osmjeh skriven između nekog od odgovora.
Brankino umijeće je navodilo sagovornike da zaborave da je to intervju, već prijateljski razgovor, da kažu nešto što nijesu planirali, na kratko se ujedu za usnu ali su nastavljali.
A ona je strpljivo čekala te riječi, koje imaju poseban novinarski ukus, prelazila hiljade kilometara, čekala tu minute, satima podvlačila belješke.
Nije se bavila podacima, bavila se trenutkom, pisala svjedočanstvo živim, jer je znala da poslije smrti velikih o njima govore svi redom, a dok su živi rijetki su oni što ih slušaju, Branka je to umjela.
Danas živimo u vunenom vremenu u kojem gotovo svi žele da se čuju a sve je manje onih koji umiju da slušaju.
Možda upravo zbog toga životni i stvaralački put Branke Bogavac dobija na težini, ona je od slušanja napravila umjetnost, od susreta; dokument, od razgovora; knjigu.
A od jednog putešestvija između Crne Gore i Pariza; put kojim su prema nama putovali glasovi velikih ljudi.
Jednoga dana fotografije izblijede, novine obično požute, mjesta gdje su vođeni razgovori dobiju novi izgled, velegradske kaldrme zaborave na naše korake, ali zapisana riječ posjeduje neobičnu tvrdoglavost; ona ostaje da vječito bivstvuje.
Branku zavičaj nikada nije napuštao, Crna Gora je uvijek putovala sa njom; u jeziku, pamćenju u načinu i potrebi da nešto vrijedno pokloni njoj.
Nije pravila granice, Branka je pravila mostove, poput svog životnog saputnika Žana, koji je konstrukcijama premoštavao vode.
Zato će u djelu Branke Bogavac nastaviti da govore ljudi sa kojima je nekada sjedjela licem u lice.
A između njihovih odgovora ostaće prisutna; ona.
Ne glasno i ne ispred njih, nego tamo gdje je bila cijeloga života; sa druge strane pitanja i ubjeđenjem da upravo prolazi trenutak koji treba sačuvati.
