PORTRET – Sabaheta Beka Masličić – VOLJA OD ČELIKA DUŠA OD SVILE – Gordan K. Čampar

SABAHETA BEKA MASLIČIĆ – VOLJA OD ČELIKA DUŠA OD SVILE

Žena čija se snaga ne prepoznaje po glasnim riječima, već po tišini s kojom se bore sa izazovima koje život nudi na svakom koraku,  koja ne podiže glas da bi bila saslušana, niti ističe svoju odlučnost da bi dokazala koliko može. Njena snaga izvire iz unutrašnjeg mira, dostojanstva i nepokolebljive vjere u ono što radi.

Umjetnica nježne duše i čelične volje, žena koja je svoj život pretvorila u neprekidno stvaranje, Sabaheta Beka Masličić.

Na prvi pogled, u toj njenoj blagosti teško je naslutiti onu čudesnu unutrašnju snagu kojom je prtila kroz život. Iza dežurnog osmijeha, tople odmjerene riječi i gotovo djevojačke osjećajnosti stanuje izuzetna istrajnost. Beka pripada onim rijetkim ljudima koji ne pristaju na odustajanje, koji prepreke ne doživljavaju kao kraj puta, već samo kao još jedan razlog za jedan korak dalje.

Beka umije da bude blaga a nepokolebljiva, osjećajna a odlučna, nenametljiva a snažno prisutna. U vremenu u kojem se ljudska vrijednost često mjeri glasnoćom i spoljašnjim uspjehom, Beka pokazuje da najveća snaga može stanovati u čovjeku koji nije sklon da pravi buku.

Život joj inače nije bio samo niz umjetničkih nadahnuća, izložbi i priznanja. Bio je to i dug put nalik makadamu, put rada, odgovornosti, odricanja i svakodnevnih iskušenja. Ali ono što je postajalo teret, ona je znalački pretvarala u razlog za stvaranje. Nije dozvoljavala da životne teškoće potisnu njenu potrebu za ljepotom, niti da prolazne nevolje naruše trajnu vjeru u smisao umjetnosti.

Kao slikarka, svijetu je darivala boje. Kao pedagog, generacijama mladih otvarala je vrata mašte. Kao čovjek, pokazivala je da se istinska veličina ne dokazuje riječima, već činjenjem. U njenom odnosu prema umjetnosti i ljudima prepoznaje se ista ona osobina koja određuje njen karakter: upornost koja ne povređuje, odlučnost koja ne ponižava i snaga koja ne traži divljenje.

Ona je svojim radom pokazala da umjetnost ne mora nastajati u velikim kulturnim centrima da bi bila značajna. Naprotiv, istinska stvaralačka snaga često se rađa upravo tamo gdje čovjek najdublje osjeća pripadnost prostoru, ljudima i uspomenama.

Zato se o Beki Masličić ne može govoriti samo kao o slikarki, niti samo kao o pedagogu. Ona je istovremeno čuvar zavičajnih slika, tumač mediteranske svjetlosti i jedna od onih kulturnih ličnosti koje su svojim dugotrajnim radom obogatile umjetnički život Berana i Crne Gore.

Ako je slikarstvo način da se sačuva ljepota prolaznog trenutka, onda je pedagoški rad način da se ta ljepota produži kroz druge ljude. Sabaheta Beka Masličić uspjela je u obe misije.

I upravo zato njeno stvaralaštvo ne pripada samo galerijama i istoriji likovne umjetnosti. Ono pripada i sjećanju generacija koje je učila, gradu kojem se vraćala i prostoru između Lima i Jadrana, kojem je svojim bojama udahnula poseban, prepoznatljiv život.

U Bekinom svijetu nema mjesta ravnodušnosti. Ona pripada ljudima koji duboko osjećaju, koji pamte i ono što drugi lako zaboravljaju, koji se raduju tuđem uspjehu i koji znaju koliko jedna iskrena riječ može nekom biti podstrek. Njena osjećajnost nije samo osobina temperamenta, već način razumijevanja svijeta. Zato se i u njenom slikarstvu naslućuje nešto više od likovne vještine: potreba da se sačuva ljepota, da se prolaznom podari trajanje, a običnom trenutku dostojanstvo uspomene.

Berane, grad njenog odrastanja i dugog pedagoškog rada, u njenom životu nijesu samo jedna geografska odrednica, to je prostor korijena, pripadanja i trajnog vraćanja. Mediteran joj je, s druge strane, otvorio prostranstva svjetlosti, boja i novih umjetničkih doživljaja. Između ta dva svijeta Beka je gradila svoj stvaralački identitet, ali i potvrđivala jednu jednostavnu istinu: čovjek može pripadati mnogim prostorima, a ostati vjeran sebi.

Posebna ljepota njene ličnosti ogleda se u tome što uspjesi nijesu potisnuli njenu ljudsku jednostavnost. Brojne nagrade, izložbe i priznanja nijesu je udaljili od ljudi, niti su promijenili njenu potrebu da stvara i daruje. Ostala je privržena onim vrijednostima koje ne zastarijevaju: radu, poštenju, prijateljstvu, porodici i dostojanstvu.

Ona ne broji godine  po kalendaru već po mjeri onog što ostavlja iza sebe. Njeno vrijeme ispunjeno je slikama, uspjesima svoji učenika, susretima, prijateljstvima i nebrojenim tragovima koje je ostavila u životima drugih. A možda je upravo to najljepša potvrda jednog ljudskog trajanja; da čovjek, ne tražeći posebno mjesto u tuđem sjećanju, u njemu ostane zauvijek.

Njena čelična volja nije hladna i neumoljiva, ona ima toplinu srca koje zna da razumije, oprosti i strpljivo sačeka. To je snaga žene koja ne mora pobijediti druge da bi ostala pobjednik nad sopstvenim iskušenjima, žene koja umije da nosi teret, a da ne izgubi osmijeh; da bude povrijeđena, a da ne postane gruba; da se umori, ali da ne odustane od onoga u šta vjeruje.

Upravo zato Beka Masličić zaslužuje portret koji nadilazi biografske podatke. Jer biografija može zabilježiti godine, škole, izložbe i priznanja, ali teško može obuhvatiti toplinu jednog pogleda, dostojanstvo ćutanja, snagu karaktera i onu posebnu ljudsku svjetlost koja ostaje i kada se ugase reflektori galerija.

Njena umjetnost ima i posebnu porodičnu dimenziju. Suprug Suad  takođe je slikar, a njihov sin mr Irvin Masličić nastavio je porodičnu likovnu tradiciju. U toj povezanosti umjetnost nije samo individualno zanimanje, već zajednički jezik jedne porodice, prostor u kojem se stvaralačka iskustva prenose, prepliću i obogaćuju.

Beka nije dozvoljavala životu da je oblikuje, već je ona  svojom voljom, ljubavlju i stvaralaštvom; njemu davala oblik.

Nježna kao cvijet, postojana kao stijena,  nije morala da bude glasna da bi bila snažna, niti da bude tvrda da bi ostala nesalomljiva.

I možda je upravo u tome sadržana najpotpunija istina o njoj: čelik u volji, svila u duši, a u srcu nepresušna ljubav prema životu i umjetnosti.