PORTRET – Filip Radović – ČOVJEK KOJI SUDBINI  NIJE POLAGAO RAČUNE – Gordan K. Čampar

Filip Radović – ČOVJEK KOJI SUDBINI  NIJE POLAGAO RAČUNE

Ovo je priča o čovjeku, sportisti; čije su pobjede mnogo veće od svih medalja koje su mu zasijale na grudima, koji je neizmjerniim dostojanstvom i čeličnom snagom volje dokazao da se život ne mjeri onim što mu je bog uskratio nego onim što je uspio da stvori.

Filip Radović, dječak sa Cetinja, koji nije tražio da mu život bude lakši, već je odlučio da bude jači od svih njegovih iskušenja, junoša koji je pokazao da postoje granice samo dok ne naiđe neko dovoljno hrabar da ih pomjeri.

Nije svakom biću život podijelio iste karte. Nekom je darivao otvorene  puteve, drugom te iste posipao preprekama, jednom je poklonio lakoću koraka, drugom ostavio da sopstvenom snagom krči staze kojima prije njega gotovo niko nije prolazio. Ali život, ma koliko ponekad bio nepravedan, nije uspio da odmjeri veličinu svih ljudi; neki su odmah kleknuli, pretvorili život u žalopojku, a rijetki se poput našeg Filipa isprsili, ne dajući da mu se sudbina previše pita.

Dok je većina njih odmjeravala njegove mogućnosti, on je cijedio znoj, neki od njih opipavali prepreke, on  tražio put. Dok su se neki zadovoljavali onim što im je život ponudio, Filip je od života zahtijevao više; ne povlastice niti sažaljenja, već samo priliku da pokaže šta to čuči u dječaku sa Cetinja.

Na najvećim sportskim pozornicama, tamo gdje se ne priznaje alibi, gdje se svaki trenutak nepažnje plaća porazom, a svaka pobjeda osvaja hiljadama sati odricanja, Filip Radović je postao ime pred kojim se stoji s poštovanjem.

Njegove  medalje nijesu samo sportska odličja, one su dokaz da se ljudska volja ne može izmjeriti,  snaga karaktera ne može staviti na vagu i da čovjek, kada istinski vjeruje u ono što radi, može ispuniti najteži zadatak; nadvisiti i samoga sebe.

Ne čini njega velikim to što je pobjeđivao, več način kako je to činio;  viteški.

U njegovoj skromnosti ima više dostojanstva nego u mnogim govorima o časti, a u njegovoj upornosti više patriotizma nego u hiljadama razvijenih zastava i  svečanih zaklinjanja u ljubav prema domovini, koja  se ne voli samo riječima, ona  se voli kada se za njeno ime boriš, kada njenu zastavu poneseš među najbolje na svijetu, kada u trenucima najvećeg napora znaš da tvoja pobjeda nije samo tvoja.

Zato je svaka njegova medalja i medalja Crne Gore, njegov uspjeh dio njenog dostojanstva. svaki izlazak pred protivnika podsjećanje da i mala zemlja može roditi velike ljude.

A koliko je samo simbolike u tome što je sve počelo na Cetinju, gradu koji je kroz istoriju naučio da se veličina ne mjeri prostorom, niti brojnošću, već spremnošću da se istraje onda kada je najteže. Kao da je Filip iz tog kamenog, prkosnog podneblja ponio nešto što se ne može naučiti na treningu; onu gorštačku čvrstinu koja ne dozvoljava čovjeku da poklekne na prvoj prepreci.

Ipak, nije sve to bajka, iza velikih rezultata nema čarolije, tu preži  umor, velike količine  bola poslije poraza. Ima dana kada ruka nije dovoljno sigurna, kada loptica ne posluša, kada se sav uloženi trud učini nedovoljnim. To su ternuci u kojima sportista ostaje sam sa svojim sumnjama, daleko od reflektora, aplauza i svečanih dočeka. E upravo se tada rađaju veliki, ne na pobjedničkom postolju, nego u onim tihim, nevidljivim bitkama koje prethode svakom postolju i koraku nakon njega.

Filipov život ne poručuje da je sve moguće, to bi bilo suviše jednostavno čak i neistinito. On pokazuje nešto mnogo važnije; da čovjek ne smije dozvoliti da mu drugi i sudbina unaprijed odrede dokle može stići.

I tu počinje ona najveća, najdublja vrijednost njegovog uspjeha.

Filip Radović nije  pobjeđivao samo protivnike, morao se suprostaviti sumnji, predrasudama i granicama koje ljudi olako postavljaju jedni drugima.

Filip nije pobijedio zato što mu je neko poklonio prednost. Pobijedio je zato što je svoju šansu pretvorio u rad, rad u znanje, znanje u sigurnost, a sigurnost u rezultat.

Zbog toga njegova sportska priča ne zaslužuje samo čestitku. Ona zaslužuje da bude zapamćena. Da se o njoj govori u školama, među mladima, među onima koji tek traže svoje mjesto pod suncem. Ne kao priča o čovjeku kojeg treba sažaljevati, nego kao priča o sportisti kojem se divi čitav svijet zbog onoga što je ostvario.

Filipu Radoviću, pripada poštovanje, bez zadrške, uslova, neprijatnog društvenog fenomena da se istinski velikih ljudi sjetimo tek kada nam zatrebaju njihovi uspjesi za svečane govore i prigodne fotografije.

On, zaslužuje mnogo više od trenutnog aplauza, zaslužuje vječito trajanje.

Jednoga dana, kada se završe takmičenja, kada ne bude odjekivao udar celuloida na zelenom stolu, medalje budu  iza nekog mutnog stakla a sportske dvorane utihnu; ostaće ono što nijedno vrijeme ne može oduzeti; činjenica da je jedan mladi čovjek sa Cetinja uspio da svojim radom i karakterom pokori svijet i postane dio sportske istorije Crne Gore.

I tada više neće biti važno koliko je puta pobijedio, izgubio, od svega će biti važnije što nije odustao, niti se bavio izgovorima. Što nije pristao da mu granice određuju oni koji nikada nijesu imali hrabrosti da iskušaju sopstvene.

Filip Radović nije veliki zato što je savladao život, jer niko njime ne može sasvim ovladati. Veliki je zato što mu nije dozvolio da mu oduzme pravo na snove.

Treba se sjetiti koliko je puta morao pobijediti sebe da bi pobijedio druge a najveće su one poslije kojih je uspravno mogao da pogleda sopstveni život i kaže mu u brk: nijesam mu dozvolio da me porazi.