Jasmina Hanjalić – GORDANOV GORDI DAR

GORDANOV GORDI DAR

Nađe se u mojim rukama zbirka kratkih priča Gordana K. Čampara “Mjesec u maslačku” objavljena na relaciji Podgorica – Beograd u izdanju ITP UNIREKS.

Ovaj osvrt započinjem riječima A. G. Matoša kojim je definisao da; ,,književnost čini “sve ono intelektualno stvaranje koje ne apeluje samo na razum nego i na srce, ne samo na logiku nego i na fantaziju, koje se bavi čitavim čovjekom i djeluje na čitavog čovjeka”. Eto zato ne pamtim da su me ovako brzo pojedine kratke priče ove knjige slomile na paramparčad.

Na često pitanje književniku ili muzičaru “koje mu je djelo najdraže” autori vrlo nevoljko odgovaraju. Pa donekle je razumljivo, ali uvijek pomislim da se ipak nešto izdvaja. Zato, ja čitaoc, odmah izdvajam priču koja me najviše dojmila. Kao strijela prostruja mi kroz sjećanje Ivan Cankar i njegove “Crtice iz moje mladosti”. No, samo za tren, jer sve je drugačije kod Čampara. Cankar opisuje dječaka Jožu, koji je školarac, dijete, i odmah je shvatio svoj grijeh prema majci koje se zastidio. U Čamparovoj priči Jednooka obrnuto je i još mnogo tragičnije. Sin, dok je bio dijete, majci je prilazio, ali kako je postajao stariji, zreliji pa čak stvorivši sopstvenu porodicu, odrekao se majke zbog njene fizičke ružnoće. Svoje majke i njene veličanstvene ljubavi! One kojoj je on probio oko, a ona mu kasnije darovala bubreg, zdravlje i na kraju život. Baš njemu čiju porodicu nije upoznala…O, beskrajna žalosti, o nebesa, otvorite se da ovu tugu i bol raspem po svemiru! Majka, jedna i jedina, zanavijek spremna sebe darovati za svoje čedo! Da, ovo je kratka priča koja me iznova vratila u svu ljepotu pisanja i moć riječi.

Moglo bi se reći da je ova knjiga sastavljena iz životnih crtica, svaka na svoj način u sebi nosi ljubav – majčinsku, sestrinsku, porodičnu, ljubav muškarca i žene, odnose unutar društva, ali nas ne štedi ni kad je nema, kad je život rogobatna olupina isplivala na našim obalama bitisanja. Ovo je knjiga nabijena osjećanjima želje, strasti, ljubavi, pravde, gordosti, nepravde, empatije, bez obzira što su likovi mahom svakidašnji ljudi, oni koje često ne primjećujemo tu oko nas.

Životna, svaralačka i umjetnička energija utkane su u svaku ovu priču s naglašenim stavom. Pisac nas ne ostavlja da promišljamo, naprosto prihvatamo ili ne prihvatamo ono što čitamo. Ponekad u alegoriji, sa sočnim atributima koji nam vizueliziraju scenu, ponekad personifikacijama i mnogim drugim stilskim književnim figurama. Vidi se da je Čampar ostavio vremena za sitan književni vez.

Rečenice su jasne, kratke i prozračne. Priča “Pismo bez markice” pršti od emotivnog naboja: “Bole li te majko kosti, uspiješ li ih makar malo zagrijati?” Najjednostavnijim riječima pisac udara u naše emocije, bez patetike i svečanog slavljenja. Pisac kome “Lim šapuće nježnije no ikad” zapravo transparentno odaje svoju neizmjernu ljubav prema ljudima i kraju iz kojeg potiče. Ali, u svojim slikovitim pričama prolazi i kroz druge i različite krajeva s jednakom emocijom. Jer, kud god odlazili sve nosimo sa sobom.

Mnoge od ovih priča bi se mogle nazvati narativnom poezijom. Njegove “pahulje pobjegulje” padaju svuda jednako. I tamo gdje čeka nju “Ljepšu od pahulje, tišu od noći, vreliju od žara”. Pažljiv će čitaoc uočiti da preko jezičkih detalja pisac potpuno razotkriva središte unutarnjeg vulkana iz kojeg svakog trena možemo očekivati erupciju snažne životne i emotivne snage. Erosa! Takva je priča “Mjesec u maslačku

Ili ljubav prema ženi koja je otišla:

“Nije kraja, kraju
kad lasta odleti,
već je kraju, kraja
kad se ne vrati”

U ovim umjetničkim Čamparovim fragmentima iz života uglavnom su izostavljene lokalizacija i temporalizacija. Radnja i emocija koje su nam predočene teku, dakle, svuda u uvijek. U tome je nakana pisca da nam daruje univerzalnu misao, doživljaj i osjećaj. Tim prije čitaoc se lakše identificira i suživljava s djelom.

Posebno mi je prijao jezik sredine iz koje pisac potiče, dovoljno naš, zajednički, da ga razumijemo svi iz ovih prostora Balkana, i dovoljno lokalan da osjetimo duh i ritam njegovog rodnog kraja. Iako, po svemu, reklo bi se da je Gordan K. Čampar (o čijem realanom životu zaista ne znam ništa) čovjek svevremeni i pripada svima. Naš, ali kroz emociju, misao i poruku.

“Ide vrijeme, ide negdje i mi zajedno s njim /”Kuća pored puta”/. Pisac je zapitan kuda ide ova civilizacija? Nema više istih mirisa, ljudi su postali kvarniji, zaključavamo se u svoje stanove kao u samozatvore u koje ne puštamo ljude. Dovoljni sami sebi. Otuđeni!

Dan miriše na smrt” piše dalje Gordan Čampar. Rat naspram umjetnosti! I prođoše ratovi, a slika koja je stvarana u vrijeme razaranja opstala je. Priču “Slika” doživljavam kao poruku da je stvatalačka snaga jača od snaga razaranja, spaljivanja i seoba. Pobjeda Erosa nad Tanatosom! Tu nisku bisera dobre nergije nastavlja nam sjajnom pričom “Ogrlica” o čovjekovoj dobroti i požrtvovanosti.

Ne mogu se oduprijeti zaključku da je pisac u ovoj zbirci htio podijeliti s čitaocem sve ono što je iskustveno skupio kroz svoj život i gordo ljudovanje u misaonu i emotivnu esenciju. Podastrijeti nam svoje osjećaje i izazvati u nama eho. Zato nema mnogo riječi, nema suviška, priče su sasvim kratke, ali precizno usmjerene. Pravo čitaocu u srce!

Jasmina Hanjalić

U Sarajevu 25.oktobra 2021.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.