ANATOMIJA ONOGA ŠTO NAM PROMAKNE – Aleksandra Lekić
ANATOMIJA ONOGA ŠTO NAM PROMAKNE
„Zapalio sam cigaretu gledam u mjesec. Čekam.
Dešava se. Nestaje. To je sve što znam o životu.
Možda mjesec zna ponešto o našem ludilu.”
(„Sve što znam” iz zbirke „Treći put ti govorim o ljubavi…” Pavla Gligorovića, IA Nova Nova Poetika, 2026)
Čovjek rijetko zna koji će mu događaj promijeniti život, a još rjeđe zna šta će od jednog života na kraju ostati. Skloni smo da pamtimo velike odluke, rastanke, putovanja i prekretnice, a da pritom previdimo sitnice koje su nas, možda i više od svega ostalog, odredile. U poeziji Pavla Gligorovića taj odnos je neobično često obrnut: ono što bi trebalo da bude presudno prolazi gotovo nezapaženo, dok naizgled beznačajan detalj dobija težinu čitave jedne biografije.
Upravo je ta nesrazmjera jedno od zanimljivijih svojstava njegove treće zbirke, „Treći put ti govorim o ljubavi…“ Gligorović ne raspoređuje iskustva prema njihovoj očekivanoj važnosti. Naprotiv, kao da namjerno želi da iznevjeri unaprijed utvrđenu hijerarhiju događaja, ostavljajući čitaocu da sam prepozna mjesto na kojem se dogodilo nešto suštinsko.
U pjesmi „Otkaz” pjesnički subjekt saopštava da je napustio posao. Uobičajena životna logika nalaže da bi takva odluka morala otvoriti pitanja egzistencijalne sigurnosti, neizvjesne budućnosti ili lične slobode. Međutim, pažnju pripovjedača zaokuplja djevojka u trafici koju već neko vrijeme želi da pita kako se zove. Pjesma završava priznanjem da ga, uprkos ozbiljnosti odluke koju je donio, mnogo više uznemirava nedostatak hrabrosti da postavi jedno sasvim obično pitanje.
Naizgled jednostavna zamjena važnog i nevažnog otkriva nešto što psihološka objašnjenja često previđaju: čovjek može imati hrabrosti da promijeni život, a da je nema dovoljno za jedan susret. Velika odluka ne podrazumijeva sposobnost za malu. I upravo tu Gligorović pokazuje osjećaj za paradoks koji ne mora biti posebno naglašen da bi djelovao.
Sličan postupak nalazimo u pjesmi „Akvarel lokalnih bitangi”, u kojoj se oporavak od operacije pretače u sporo hodanje i brojanje opušaka oko klupa u parku. U svijetu koji od svakog iskustva zahtijeva svrhu, pjesnički subjekt zadržava pravo na aktivnost koja nikome, osim njemu, ne mora da ima smisla. Broj od dvadeset osam opušaka postaje gotovo dokumentaran podatak, ali upravo takva preciznost daje vjerodostojnost prizoru koji bi, da je opisan opštim riječima, vjerovatno ostao bezličan.
Zanimljivo je da Gligorovićevi najbolji stihovi nerijetko nastaju onda kada se pjesnik uzdrži od objašnjavanja. U pjesmi „Sve što znam” nekoliko običnih radnji, cigareta, pogled prema Mjesecu i čekanje, završavaju se gotovo usputnim zaključkom o životu. Nema potrebe da se iskustvo dodatno tumači niti da mu se naknadno pripisuje uzvišeni smisao. Naprotiv, pjesma dobija na snazi upravo zahvaljujući svojoj sažetosti.
Ovakva mjesta otkrivaju i važnu osobinu Gligorovićevog izraza: njegov pjesnički glas najubjedljiviji je kada dopušta prizoru da govori umjesto njega. Nasuprot tome, u pojedinim pjesmama nagomilavanje apstraktnih pojmova i udaljenih asocijacija povremeno oslabi neposrednost početne slike. Ta neujednačenost nije zanemarljiva, ali je značajna i kao pokazatelj dvije različite stvaralačke težnje: potrebe da se iskustvo obuhvati u svoj njegovoj složenosti i sposobnosti da se ono svede na nekoliko neophodnih riječi.
Posebno mjesto u zbirci zauzima odnos prema vlastitoj prošlosti. U pjesmi „Ne očekujem ništa” sjećanje na maturu, napuštanje košarke, bolest i mladalačke zaljubljenosti ne vodi nostalgičnom uljepšavanju. Pripovjedač se prisjeća i onoga što bi mnogi radije izostavili iz svoje biografije. Ono čega se najbolje sjeća nije ni velika ljubav ni neki naročit uspjeh, već dosada. Zatim se prošlost neočekivano ukršta sa sadašnjošću televizijskog studija, gdje se javlja pomisao na mogućnost još jedne nekadašnje nesrećne zaljubljenosti.
Taj gotovo prozni obrt otvara zanimljivo pitanje: koliko smo se zaista promijenili ako, uprkos svim iskustvima, još možemo prepoznati nekadašnje obrasce vlastitog ponašanja? Gligorovićev pripovjedač ne nastupa s pozicije čovjeka koji je naknadno sve razumio. On ne pokušava da mlađoj verziji sebe dijeli savjete, niti da svoje greške pretvori u pouke. Njegova prošlost ostaje protivrječna, nepotpuna i, što je naročito važno, lišena obaveze da se opravda.
Još jedan vrijedan sloj zbirke otkriva se kroz pjesmu „Turistički vodič”. Ona počinje jezikom profesionalnog obraćanja, gotovo kao zapis iz putničke brošure, da bi se postepeno pretvorila u sasvim intimnu priču. Gradovi, istorijske činjenice i geografske odrednice ustupaju mjesto sjećanju na Saru. Igra između njenog imena i Sarande pokazuje kako se lična istorija upisuje u geografiju, mijenjajući značenje prostora. Turistički vodič, čovjek čiji je posao da drugima objašnjava mjesta kroz koja prolaze, odjednom postaje neko ko ne uspijeva da objasni vlastito iskustvo tih mjesta. Ovo je jedan od uspjelijih primjera Gligorovićevog povezivanja različitih govornih registara. Pjesma ne počinje kao ispovijest, ali to postaje. Njena emotivna snaga proizlazi upravo iz promjene perspektive, a ne iz naglašavanja osjećanja.
U tom smislu zanimljivo je posmatrati i sam naslov zbirke. Tri obraćanja koja organizuju knjigu ne moraju se čitati kao tri uzastopna pokušaja da se izgovori isto. Moguće ih je razumjeti kao tri različita načina slušanja vlastitog iskustva. Ono što čovjek govori prvi put nije jednako onome što izgovara poslije svega što mu se dogodilo, čak ni kada upotrebljava iste riječi. Promjena se ne mora nalaziti u sadržaju iskaza, već u svijesti onoga koji govori.
Zato se u završnoj, naslovnoj pjesmi pitanje „Zar ne čuješ?” može čitati i šire od obraćanja voljenoj osobi. Ono se odnosi na mogućnost da govor uopšte dopre do nekoga, da izgovoreno dobije odgovor, ali i da pjesnik uspije čuti samoga sebe. Naslovno ponavljanje tada dobija gotovo muzičku funkciju: ista tema vraća se u drugačijoj tonalnosti.
Knjiga pritom posjeduje još jednu osobinu koja zaslužuje pažnju. Gligorović umije da završi pjesmu na mjestu na kojem bi drugi pjesnik možda tek započeo njeno objašnjenje. Završeci pjesama „Lice”, „Otkaz”, „Drvo” ili „Ljeti je prazan grad” ne insistiraju na zaokruženom značenju. Njihova djelotvornost počiva na određenom neispunjavanju čitalačkog očekivanja. Umjesto zaključka dobijamo pomjeranje perspektive, ponekad naglo, ponekad gotovo neprimjetno.
Ipak, upravo sposobnost takvog završavanja pokazuje koliko bi pojedine pjesme dobile kada bi se njihov srednji dio rasteretio. Gligorović ima povjerenja u neočekivanu sliku, ali joj ne vjeruje uvijek dovoljno da je ostavi samu. Kada to učini, stihovi postižu onu rijetku neposrednost koja ne zahtijeva ni veliku riječ ni naročit retorički gest.
Vrijednost ove zbirke ne treba tražiti u tome što svaka njena pjesma podjednako uspijeva, niti u pokušaju da se svi njeni motivi podvedu pod jednu konačnu interpretaciju. Mnogo je zanimljivije pratiti način na koji Gligorović mijenja razmjere ljudskog iskustva. Kod njega otkaz može biti manje važan od neizgovorenog pitanja, oporavak od bolesti može se pamtiti po opušcima, a čitava jedna mladost po dosadi. U toj neobičnoj raspodjeli značaja prepoznaje se pjesnik koji razumije da život ne mora imati urednu dramaturgiju da bi postao književnost.
„Treći put ti govorim o ljubavi…“ najviše postiže upravo tamo gdje napušta potrebu da bude velika pjesma o velikim stvarima. Tada se približava nečemu mnogo zahtjevnijem: sposobnosti da u onome što svakodnevno propuštamo opazi ono što ćemo, sasvim neočekivano, najduže pamtiti.
I možda je to jedna od najvažnijih stvari koje književnost može da učini za čovjeka: da mu vrati pažnju za ono pored čega je već prošao

