KOLUMNA – NEMA VIŠE PJESME S DRUMA – Gordan K. Čampar

Promijenila se vrijemena pa i oni sa njima, nekada su njihovi slabo obuveni konji najavljivali oblake pune kiše, stara Sofija bacala olovo i tjerala čini, rasturala karte, brkati Jonuz pravio kotao, bili „domaći“ ko da su rod, nijesmo zaključavali vrata a i kada bi to učinjeli, oni su znali gdje je sakriven ključ.

Znali su tiho izgovoriti samo njima znanu molitvu, dovoljno ponizno zahvaliti na svemu pruženom iz ruke domaćina, nijesu prosili; nego je takav bio red.

Nevični skupljanju sijena ali kada se oblaci primaknu ljetini bili su tu, neko sa vilom drugi s grabuljom a većina sa sijenom smotanim u ruci.

Umjeli su saučestvovati u tuzi kako su samo oni znali, tiho, tužnog pogleda, povijene glave sa čestim namještanjem marame ili skrštanjem ruku, prolazili su pored kuća ožalošćenih kao u mimohodu bez one njihove pjesme kojom su pozdravljali drumove i „njihove“ oko njega.

Hvatala je stara ciganka zmiju golim rukama da ne bi pečila jednog dječaka, veselila se uz čergu osnovanu tik uz kuću kada se barjačilo povodom ženidbe ili udaje, rođenja đeteta, sve jedno, zvuci harmonike i ples lijepe dugokose djevojke su ukrašavali vrijeme.

I datume su pamtili, i rođenja i umiranja bez razlike, i znali to dati do znanja, za nevjerovati.

Još se sjećam odgovora na moju radoznalost zašto žive kratko i sjetnog lica kada je stari Jonuz namještajući vidno posijeđele brkove, izgovarao:

„Ovakvog života i ovo je dosta.“

Sada došlo neko drugo vrijeme, ne čuju se njihove pjesme, ne zvone drumovi od sitnog kasa mršavih konja, sve nekako prazno, sve osim prisjećanja.

Sada čuh imaju svoj dan a ja čitav život u vjerovanju da je svaki njihov.