INTERVJU – Nikola Đukić – Dva zagrljaja, dovoljna za sreću

Pri pomenu imena, Nikola Đukić, svim poznavaocima i ljubiteljima drevne igre, odmah biva jasno da se radi o najtalentovanijem šahovskom dragulju sa naših prostora, dječaku koji se zdušno borio da dokaže da ima deset umjesto devet godina, kako mu je javni spiker na dodjeli nagrade za osvojeno prvo mjesto u takmičenju sa mnogo starijim takmacima, htio dodijeliti. Nije htio kompromis, bio je hrabar i odvažan, takav je i ostao.

Te, ne tako davne, hiljadu devet stotina osamdeset treće, kada je golobradi Gari – Hari, gazio sve pred sobom, ostavljajući šahovskom svijetu samo pravo na čuđenje, najprije Beljavskog, pa strašnog Viktora i na kraju vremešnog Smislova, krčeći put ka zvijezdama, u malenom naselju, mada i u tom periodu sa prefiksom republike, Zabjelu, rođen je aktuelni prvak Crne Gore u šahu, velemajstor sa 2525 skupljenih rejting poena, naš sagovornik koji se tog ranog djetinjstva prisjeća…

-Tih prvih koraka na Zabjelu se skoro i ne sjećam, moje djetinjstvo kao i sadašnja adresa, na kojoj živim sa suprugom i mojom ćerkom, vezani su za naselje Stari aerodrom.

O prvim koracima, ali ne po titogradskoj kaldrmi, već šahovskim, sjeća se do detalja…

-Naučio sam pravila sa pet, možda nepunih šest godina, počeo se igrati i uživati, da bih mi kasnije moji roditelji prepoznavši moje sve izraženije interesovanje za drevnom igrom, kupili nekoliko knjiga o šahu, koje i dan danas čuvam, to je bila; – Moja šahovska karijera – od čuvenog Kapablanke i po meni nezaobilazna i neprevaziđena šahovska knjiga za početnike; -Šah, igra miliona -, od Dragoslava Andrića.

Ređali su se događaji…

-Da, najprije učlanjenje u šahovsku sekciju pri školi koju je vodio profesor Šćepanović, i uporedo u sekciju šahovskog kluba Budućnost pod budnim okom, internacionalnog majstora Zdravka Vukovića.

Uz to i takmičenja…

-Jedno za drugim, te 1995 sam osvojio prvenstvo Crne Gore do dvanaest godina i odmah zatim i bio treći u istoj kategoriji na saveznom nivou. Potom dolazi neočekivana titula omladinskog prvaka Crne Gore u kategoriji do dvadeset godina, sa svega dvanaest, u vrlo jakoj konkurenciji, priznajem uz dosta sreće, tada sam se zakitio i titulom majstorskog kandidata. Tu fantastičnu godinu sam završio sa osvajanjem prvog mjesta na prvenstvu Jugoslavije do 12 godina, u ubrzanom šahu.

Očigledno je išlo sve po planu, možda čak i bolje od njega…

-Ređali su se uspjesi, pobjeda na prvenstvu Jugoslavije i onda kao njen reprezentativac osvajam treće mjesto na prvenstvu Evrope.

Na pitanje ko je u to vrijeme vodio brigu o njegovom šahovskom usavršavanju, jer je bilo više nego očigledno da je ogromni talenat prerastao u šahovskog borca…

-FIDE majstor, Radojica Dabetić, čovjek koji mi je otvorio vrata ozbiljnog šaha, pokazao mi kako se se sistematski usavršavati, kako se otarasiti straha i ići na pobjedu.

Kako u mlađim kategorijama, tako i u seniorskoj konkurenciji, nije uzmicao nego je odmah počeo mrsiti konce favoritima…

-Pa jeste, prvi moj turnir na kojem sam izvojevao jednu, pa onda zatim i drugu pobjedu na nekim od velemajstora, u pitanju su bili u to vrijeme najbolji jugoslovenski takmičar Miroslav Marković i ništa gori od njega Dušan Rajković. Tu sam se malo potrošio te sam dva sledeća meča izgubio i malo pokvario utisak ali mi je bilo važno to, što sam shvatio, da mogu.

Kako su padale norme za titulu najmlađeg velemajstora u Crnoj Gori, netrepćući se prisjeća…

-Prva 2002-ge u Bukureštu, pobjedom na memorijalu posvećenom Viktoru Čokalteu, gdje sam otputovao sa drugom namjerom ali poslije dobrih igara apetiti su porasli, htio sam se dograbiti najvećeg zvanja i to što prije.

Potom…

-Na Otvorenom prvenstvu Beograda, gdje sam u dramatičnoj borbi, protiv velemajstora Miroslava Tošića, žrtvujući damu za dvije figure, na kraju uspio slaviti.

I na kraju…

-Na Kopaoniku, 2005- te na Prvenstvu Srbije i Crne Gore, sa osvojenim drugim mjestom koje imalo slast pobjednika, dosanjao sam san postao sam velemajstor.

O titulama u seniorskoj konkurenciji, na mahove govori…

-Kao slijed prethodnih uspjeha, osvojio sam titulu 2004-te, u Bijelom Polju, i kada su svi očekivali niz uspjeha, zaređalo se ali sa drugim ishodima, dotle da su prvenstva godinama bila obilježena sa mojim najgorim igrama, sve do 2011- te, kada je počela domnacija sa pet titula za redom. Poslije toga jedna sušna godina, ali kratko jer je već naredne vraćam i sada sam aktuelni prvak, sa tri osvajanja uzastopno.

O klubu u kojem je počeo…

-Budućnost je moj klub, čitav život, od prvih partija do danas, kada sam, čime se izrazito ponosim, kapiten ekipe. Mada se po pravilniku moglo igrati za nekoliko klubova tako da sam imao priliku braniti boje klubova iz Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske, Italije, Rumunije, Bugarske.

Šta ga to čini ponosnim osim uloga kapitena svog voljenog kluba…

-Bez dvoumljenja, nastupi za reprezentaciju Crne Gore, na šest olimpijada, sedam evropskih prvenstava, iako nijesmo konkurenti na toj velikoj sceni pored toliko šahovskih giganata.

Ko je od velikih slomio zube igrajući sa momcima iz ovih brda, sa osmjehom priča..

-Njemačka, aktuelni prvak 2012-te u Instanbulu, izborili smo neriješeno, dva-dva, uz moju pobjedu crnim figurama protiv Arkadija Najdiča.

Ko je još od velikana osjetio to na svojoj koži…

-Jedan od najboljih igrača svijeta, kinez Vang Ju, koga sam pobijedio, te par remija sa čuvenim Vasiljem Ivančukom, a imao čast odmjeriti snage, nažalost sa lošim ishodom, sa svjetskim prvakom Magnusom Karslenom, mada mu nije bilo lako.

Za čim to ostaje žal..

-Na prvenstvu u Batumiju, osvojio sam 33- će mjesto u konkurenciji od preko tri stotine takmičara, gdje me je remi ostvaren u zadnjem kolu protiv Mađara Viktora Erdoša, spriječio da zaigram na svjetskom kupu što bi svakako bila kruna moje karijere.

A šta želi…

-Da još nešto dam kao takmičar a kasnije da se posvetim traženju naslednika. Smatram to obavezom, da budem od pomoći mladim ljudima koji se žele baviti ozbiljnim šahom, kao u vrijeme kada sam ja učio od drugih.

Zar nije rano za takvo razmišljane naglašava…

-Situacija sa pandemijom čiji se ishod u ovom trenutku ne može predvidjeti, može ubrzati donošenje odluke o prekidu takmičarske karijere, ali je to za sada za ostaviti po strani.

Njegovo mišljenje o cugeru je…

-Ma, zanimljiv je, ali to ipak nije pravi šah.

Šah kao hobi ili profesija…

-Kao hobi je ljepši osjećaj, igrati šah bez bremena obaveze i pritiska je doživljaj.

Zašto šah kao preporuka…

-To je životna priča sa umjećem potezanja poteza unaprijed što morate priznati daje prednost u životu. Da čovjek prihvata i pobjede i poraze i da iz njih uzima pouke.

Sa kim to u Crnoj Gori najteže razbada…

-To su svakako Blagojević i Kosić.

A u bivšoj državi..

-Bez dileme, Markuš, to je rivalitet još od pionira.

Obilazeći svijet, sretajući razne ljude i kulture, priznaje da se često sjeti i šaljivih detalja sa tih putešestvija, i sa osmjehom nastavlja…

-Tome se uvijek od srca nasmejem, igrao sam sa Ivančukom, na olimpijadi u Turskoj, i poslije tri ponovljena poteza, Vasilij se obazirao da nekako dozove sudiju da proglasi remi, u jednom trenutku je prišao jedan gospodin i on misleći da je sudija, reklamira remi, ovaj odmahuje rukom, on ne može da vjeruje, a ono, bio je u pitanju član naše delegacije Jusuf Kalomperović. Te ja ne tražeći sudijsku interveciju pružih ruku i podijelismo plijen.

Čime bih se to Nikola bavio da nije bilo figura koje život znače…

– Zasigurno, pozivom za koji sam se i školovao. Završio sam engleski jezik na Filološkom fakultetu u Nikšiću. Prevedem ponešto s vremena na vrijeme, kada mi to bavljenje šahom dozvoli. Za pomenuti su svakako dvije šahovske knjige i učešće u izdanju časopisa Skver, na engleskom jeziku u izdanju Udruženja književnika Crne Gore, na što sam posebno ponosan.

Da li bih mogao u tom pozivu uživati kao u šahu, u jednom dahu kaže….

-Mogao bih, mene privlači književnost čak smatram da bih to bio zanimljiv poziv, čak šta više da bih u poslu profesora književnosti i prevodeći stihove, uživao -, uz opasku da nikad nije kasno.

O trenucima provedenim pored malog ekrana…

-Volim pogledati dobar film, od Welsa do Kurosave, Kjubrika i Polanskog, ali se tematika naslova koje sada gledam promijenila, jer to najčešće radim sa mojim najboljim drugom, mojom ćerkicom, pa su scenariji o super herojima nezaobilazni, Marvelovi redom kao i serijal; – Ratovi zvijezda -.

Na pitanje da li prati ostala sportska dešavanja odgovara…

-Svakako, mada se u zadnje vrijeme više bavim rezultatima da budem upućen, negoli da gledam te prenose. 

Zašto je to tako…

-Svaki momenat koristim da sam sa porodicom, šta god da radimo ma gdje da smo, važno je da smo zajedno, to je najvažniji preduslov za sreću.

… kao tren je protrčalo vrijeme provedeno sa čovjekom koji uvijek korača nekoliko koraka unaprijed, ali čvrsto stojeći na njima, skromnom osobom sa neskromnim moćima, plemenitim čovjekom,  kome su dva nježna zagrljaja i pogled u Sunce dovoljni da bude srećan.

piše: Gordan K Čampar