SJEĆANJA NA ŠEHER SARAJEVO PRIJE GRMLJAVINE (2) – Bogomolje
Šeher, to je grad i to veliki, nije to varošica il neka kasaba, to je način života, zbirka nepisanih pravila, prepričavanja, trajanja. A nijednom naseljenom mjestu, to šeher, nije bolje pristajalo kao Sarajevu. Nije bio u pitanju način izgovaranja nego spoznaja, čak dotle da toj riječi nije bio potreban prevod.
U zagrljaju istočne i zapadne civilizacije Sarajevo je udomilo sakralna zdanja različitih načina obraćanja Bogu i to u samo nekoliko minuta pretvorenih u omanji korak, ruku pod ruku musliman, katolik, pravoslavac, jevrejin.
Tako je to bilo prije grmljavine.
Saborna crkva, podignuta zlatnim rukama Zografskog, a na inicijativu svih građana, je jedan od najvećih pravoslavnih hramova na području Balkana. Nerijetko su pod svodovima crkvenih lukova molitvu govorili i vjernici koji nijesu bili pravoslavci.
Gazi Husrev-begova džamija, je ukrasila šeher u prvoj polovini šesnaestog vijeka, kada su radovi na istovjetnoj građevini u Alepu (Sirija) već bili poodmakli čiji je investitor bio isti čovjek.
Katedrala Srca Isusova, u srcu grada, djelo čuvenog arhitekte Vancaša, kombinacija je nekoliko stilova kako na fasadi tako i unutrašnjosti. Priča koja prati izgradnju je veliko prijateljstvo i razumijevanje između dva Josipa naručioca – Stadlera i pomenutog arhitekte.
Ašenaška sinagoga, smještena na lijevoj obali Miljacke, početkom dvadesetog vijeka je upotpunila vjersku raznolikost u Sarajevu.
Pod blagoslovom ovih zdanja odvijao se život u sarajevskim čikmama i okolini, sa mnoštvo kumstava, bratimljenja, brakova, prijateljstava koja nijesu pitala za vjeru i naciju.
A mjesta koja nijesu imala takva obilježja, ali smatrana svojevrsnim molitvenicima, su svakako Baš čaršija što u stvari znači glavna, koja je do požara sredinom devetnaestog vijeka imala nekoliko puta veći broj zanatskih radnji po kojim je prepoznata u čitavom svijetu. Podsjećanje na ta vremena, kada skoro pa da nije bilo zanata nezastupljenog na čaršiji su nazivi ulica poput Sarača, Kazandžijske, Terzijske, Zlatarske i tako u nedogled. U srcu čaršije žubor stare česme gdje su se mnogi ovjekovječili aparatom, mnogi zakleli na ljubav, stisli ruku jedan drugom, a sve to uz svjedočenje najpitomijih golubova koji su je čuvali od zlih pogleda.
Kao dokaz antifašističkog damara Sarajlija upaljena je Vječna vatra koja se nije gasila sve do grmljavine, ali i tada zbog nedostatka goriva a ne zbog promjene ubjeđenja. Mjesto kojeg ja svako pogledao pri prolasku, neko ogrijao ruke, a mnogi podgrijali sjećanja.
Uz nepisano pravilo da ko se god napije vode sa Baščaršije, taj nikada iz Sarajeva otići ne umije upamćeno je i još jedno a ono tvrdi da ko se nije provozao fijakerom starim na Ilidži nije bio u Sarajevu. U velikom špaliru platana i kestena, dugim nešto blizu četiri kilometra, pruža se bogaza kojom se danonoćno čuje topot uglađenih konja što vuku fijaker. Uz sam osjećaj maltene čudan, obavezno padne i neka priča ispričana od starine koja njim upravlja, po pravilu sa fesom na glavi, ispeglane košulje i prsluka, uglancanih opanaka. Često puta ga niko i ne sluša ali on, po navici poprilično glasno da bi se moglo čuti, ponavlja, nježno spuštajući dizgine na znojave sapi i izvinjavajući se i na tome, jednom pa drugom.
Zagrmlje, pa se mnogo od pomenutog promijenilo, ali tako je bilo.
Gordan K Čampar
