STVARNOSTI I NOVE STVARNOSTI BLAGOJA VUJISIĆA

Probranoj haiku družini, iznenada – iako ne nenajavljen, 2003. godine priključio se i Blagoje Vujisić iz Bijelog Polja, sa svojom, po broju stihova, neobično obimnom zbirkom haiku pjesama. Tih 700 trostišja u vidu stare pjesničke forme, pod naslovom ,,Između tri rijeke”, podsjećaju na poznu Desanku Maksimović, koja je, otkrivši tu vrstu poetskog izraza, u kratkom roku stvorila isto tako zavidan haiku opus, posvećujući se skoro isključivo ,,najkraćoj pjesmi na svijetu”.
Autor knjige ,,Između tri rijeke”, i svojim novim rukopisom, probranih i novih haiku stihova „Cvjetanje zvijezda“, i dalje se kreće između tri stvarnosti, rekao bih. Tako mi to nekako djeluje dok pratim kako on ta svoja trostišja ređa u naizgled jednostavne slike. Slike svakodnevne, ali i one koje je moguće osvijetliti samo ako se svijet posmatra i doživljava nekim drugim očima i iz nekog drugog ugla gledajući. Pa i slike koje mogu samo emocije u sprezi sa drugom (ali i prvom i trećom) stvarnošću da proizvedu, i koje traže isto tako talentovanog i osjećajnog čitaoca (ili posmatrača, svejedno). Pravom čitaocu uvijek, pred svakom pojavom, u vidokrugu dolaze i natruhe one druge stvarnosti, autorove – ali i njegove lične, a sve da bi se sklopila neka nova stvarnost. Ona stvarnost zbog koje svijet one druge dvije stvarnosti ima smisla, ili bar ne pada u besmisao i bezmjerje. Ta stvarnost je ona piščeva, pa onda čitaočeva, moja, tvoja, njegova, njihova… Vujisić na neki svoj, pomalo čarobnjački način, neku sliku iz prirode ili društva, uhvati u letu, prelomi je kroz više sfere svoje lične stvarnosti, i onda je svijetu vraća u vidu neke nove slike (i stvarnosti), u kojoj će čitalac, po svojoj mjeri i daru, rastvarati neke svoje slike i stvarnosti.
Oni koji Blagoja poznaju, mogu samo da kažu: pa da, logično, čovjek tako nježne konstitucije i kao lahor lepršave srdačnosti i komunikativnosti, u društvu – pa onda i u prirodi, bio je predodređen, rođen, za haiku. Ta forma jednostavno ne pristaje grubijanima, depresivcima po praktičnom ali i filozofskom pristupu životu, već otvorenim dušama, sposobnim da percipiraju najfinije titraje svijeta oko sebe, i u sebi.
Vujisić nije od onih stvaralaca koji prenaglašavaju svoje Ja – pokazujući svuda uokolo što jesu i (više) što nijesu a htjeli bi biti, već je od onih tako rijetkih koji to svoje JA utkivaju u biće svijeta oko sebe, u pjesnikov svijet, a sve da bi svijet u pjesniku sam sobom progovorio. Da bi se pjesnik iskazao kroz svoje lične zamjenice, koje mogu biti bilo što i bilo gdje. Vujisić je sasvim neobičan autor naizgled obične pjesmice, koji ne drži puno do izvornog haikua, upravo da ne bi bio tuđi. Ne haje on ni za budizam ni za zen, ali ni za hrišćanske modele i dogme, rekao bih, zato da ne bi bio japanski, ali ni naš, ovdašnji, no sam svoj da bi bio, jer je svjestan da je svak samo za sebe, jedan univerzum u malom. I samo sa tom i takvom sviješću se i može biti neko u mnoštvu prividnih različitosti.
Zato prilično često Vujisićeva trostišja idu u nešto što neki definišu kao senrju (senryu), kao nešto drugo, nehaiku, pa čak i kao nešto kontra haiku poeziji. Ova Blagojeva poezija je dokaz tvrdnji onih koji kažu da je i senrju takođe haiku u širem značenju, a rekao bih i u punom značenju. Čak šta više, senrju bi bio nekakva crnogorska haiku poezija, ona gdje se Ja vazdiže u opštost, zaklanjajući i samog pjesnika, koji ovdje uvijek govori ,,iz glave cijelog naroda”, tj. iz sveukupnosti, sveopštosti. Zato je kod ovog autora prisutan jako širok dijapazon tema, od onih običnih, pa sve do onog što neki definišu kao ,,erotski haiku”, a što je ovaj put našlo sasvim prirodan dokaz svog smisla i u ovoj formi.
Iako nijesu uvijek u duhu i u strogim okvirima žanra (a kao da kod nas ostalih jesu!), haiku pjesme Blagoja Vujisića skoro uvijek su dopadljive, smislene i iskrene tvorevine. Da, baš iskrene pjesme! To je to! Iskrenost koja izvire iz bića ovoga skromnog čovjeka i stvaraoca, iskrenost koja se kao eho vraća u nježnost haiku pjesme. I onda kad se tako oplemenjena i u etar puštena iskrenost odbije od surovih planinskih motiva, ili kad ispliva iz obično hirovitih dubina zavičajnih rijeka, ili mora, ona nađe smiraj u najkraćoj pjesmi, pjesmici. Svaki taj pejzaž ili prizor nas iznova oplemenjuje, jer se prelama kroz jednu srodnu i prijemčivu dušu, koja sve otrpi i na sve se otvori – upravo sve da bi oplemenila.
Život u crnogorskim brdima možda nekome izgleda surovo, ali čovjeku ovoga podneblja on ni slučajno nije takav, jer je ovdašnji čovjek genetski srođen sa prirodom u kojoj vjekuje toliko da on bez nje kao takve ne bi ni mogao. U ovom slučaju, kroz jednu krhku pojavu, prijemčivu senzualnost, izbalansiran sentiment, prelama se jedan jako bogat spektar dešavanja i pojava u prirodi i društvu, a onda i kroz nas čitaoce, do mjere da u nama proizvodi slične ili iste slike.
Vujisić te svoje slike smješta u pravilno izabrane okvire, sa dobro odabranom pozadinom kao kontrastnom, i sa pravilno odmjerenim paspartuom, tako da te slike mogu stajati van svih konteksta i bez bilo kakve zavisnosti od okoline u kojoj su, bez obzira na omeđenost malom formom u kojoj su se našle. Svakom čitaocu da daju jasnu perspektivu i jasan signal, u svakome ponaosob da proizvedu senzacije slične ili sasvim drugačije pojavnosti. Zato i zaslužuju našu pažnju. I poštovanje. Autoru za pohvalu. I nadu. Svima.
Novom, obimom manjom zbirkom haiku stihova, Vujisić staje u red najuspješnijih stvaralaca ovoga žanra, čak i na širim balkanskim prostorima. Dosegao je majstorstvo najvišega reda, čak savršenstvo, ono što je istinski ideal ne samo ove vrste poezije. Potvrdiće to svi pravi čitaoci ove zbirke, uvjeren sam. I zato je sa radošću pozdravljam još u rukopisu.

Zoran Raonić