INTERVJU – Momčilo Otašević – Nigdje lipe, tako ne mirišu

Momčilo Otašević – Nigdje lipe, tako ne mirišu…

Ako ne uvijek, onda bar često, prvi koraci napravljeni na kaldrmi -Doline bogova -, odlutaju u snove, ispunjene i zalivene srećom, tako je i u slučaju našeg sagovornika, koji se umjetničkim izrazom odomaćio na ekranima balkanskih emitera, glumeći dobre momke, valjda mu to i nije bilo teško, jer je po kazivanju onih što ga poznaju, i on zbilja takav, Momčilo Otašević.

A na pitanje kako je to sve ustvari počelo i kada je dobio želju da tumači tuđe živote, malo zamišljeno, kaže…

– Pred kraj osnovne škole se javila želja za glumom, vrlo brzo je ta želja prerasla u ljubav i sve je bilo lijepo do kraja srednje škole. Uradili smo par predstava, igrali po amaterskim festivalima…
…kad je došlo vrijeme upisa na fakultet, ja sam potrošio godinu dana na upisivanje prava, turizma, političkih nauka, arhitekture, živio u Rimu, da bih se nakon toga vratio kući i 2009. krenuo u ostvarenje snova.

Na početku karijere, u ulozi Batka se pitao kako sa,- Malo para i puno želja – dalje, ali se to brzo promijenilo, od 2010. pa do danas neprekidno na postu, uloge jedna za drugom, znači da bi trebalo imati novca, ali šta je sa željama…

– Želje se mijenjaju. Samo želja za zdravljem i srećom je kontsantna. Što se posla tiče, uvijek sam želio da radim, napredujem, da imam kontinuitet rada. Eto, zadnjih deset godina nijesam stao, srećan sam i što je najvažnije, zdrav!

Da li ima istine u tome, da je ustvari, jedna uloga kao jedan život…

– Ja bih prije rekao da je proces. A život, to je onih sat i po ili dva, kad izađem na scenu i kad živi neka od mojih uloga, makar i na kratko, a ja živim kroz tu ulogu.

Naslovima,- Budva na pjeni od mora – i – Dječaci iz ulice Marksa i Engelsa – se predstavio crnogorskoj publici, a onda većinu uloga ostvario u susjednim državama, koja su to uloge za pomenuti…

Milivoje iz filma – Led -, Labud iz filma – Po tamburi -, Damir iz serije – Kud puklo da puklo -…


Foto: Biljana Blivajs / CROPIX

U kojoj je, u dobrom dijelu, prepoznao sebe…

– To je definitnivno bilo jedno od najljepših snimanja u mom životu, a i trajalo je dvije godine. Odnosno u dva navrata po devet mjeseci. Sve je bilo savršeno. Kreativni tim, glumačka ekipa, tehnička ekipa… Serija je obarala rekorde gledanosti u regionu, i mislim da kad bi se sad snimala treća sezona, da ne bi bila ništa manje uspješna.

Novi projekat na kom trenutno radi i šta očekuje od njega…

– Trenutno radim seriju – Beležnica – u režiji Miroslava Lekića, produkcija, Košutnjak filma. Direktror fotografije je Bojana Andrić.
Igram novinara Boška Stevanovića. Žanrovski je – Beležnica – nešto potpuno drugačije od svega sto šmo imali prilike da gledamo, tako da sam srećan i uzbuđen. Snimamo punom parom već nekih 5-6 nedjelja, i imamo bar još toliko posla. Sa većinom svojih kolega, a i sa Miroslavom, prvi put radim, prezadovoljan sam, radom i saradnjom!

Ko je kao učitelj trasirao put do uspjeha…

– Moram da krenem od početka da bih odgovorio… Prije svih roditelji koji su ujedno i moji uzori, a onda ’93-’96 -Centralni vrtić Cetinje -, zatim – OŠ Njegoš -, 1996-1999. moja učiteljica Mileva Čelebić, 2000-2004. moja razredna Vjera Perunović, pa cetinjska gimnazija 2004-2008, profesorica i razredna Biljana Vuksanović. E kad vam one udare temelje onda dođete na – FDU Cetinje – kao pošten čovjek i dobar materijal za rad. Na klasu me primio Branislav Mićunović i završio započeti posao.

A ko je od kolega sa kojim je radio, ostavio nejupečatljiviji utisak, kaže…

– Ima ih jako puno, ali jedan čovjek me baš oduševio svojim profesionalizmom, neposrednosću, talentom… To je Mads Mikelsen. Šetao me je Kopenhagenom isto kao što ja prošetam svoje prijatelje koji prvi put dođu na Cetinje.

Anegdota sa snimanja, prisjeća se ovim riječima…

– Na kraju snimanja Budve, bila je noć, Ada Bojana, rekli su stop, kupljeno, Momo je završio ulogu… kad je ekipa to čula, uzeli su me i bacili u more, onako od srca, nijesam se naljutio.

Da li gleda svoje role…

– Kako kad, zavisi od puno faktora. Pogledam neke scene kako bih stekao neki utisak, i onda samo radim. čak i na snimanju jako rijetko pitam da li mogu da pogledam dubl…

Najstrožiji kritičar njegovog ostvarenja…

-Sanja Otasević

O rediteljskom poslu u ovom trenutku razmišlja ovako…

– Režiraću nešto, kad-tad.

Led je donio i priznanje…

– Da, a ja sam bio mladi glumac sa Cetinjske akademije. Već snimao u Zagrebu. I iz Zagreba došao do Niša da se poklonim publici i primim nagradu, od relevantnog žirija. Bio sam jako ponosan, to je bila moja prva glavna uloga na filmu i prva nagrada u karijeri.

 

Hrvatske serije su mu donijele slavu, a jedna od njih i ljubav svog života…

– O slavi ne razmišljam. Glumom se bavim jer obožavam ovaj poziv. Igrom slučaja ta serija je ujedno i moja najdraža serija, Kud puklo da puklo... tvojom ću se zvati

Ponosni otac, dva anđela, svakako i trećeg ne razdvaja od njih…

– Ispraviću vas, najponosniji otac!

Šta je to slava u zbilji, odmahujući rukom s’ riječima na vr’ zuba saopštava…

– Slava ili popularnost su nus pojave bavljenja glumom ili nekim drugim javnim poslom. Nekad prija a nekad se i okrene protiv tebe. Mač je to, sa dvije oštrice.

Ima li vremena od danonoćnih iščitavanja scenarija za pretpani kalendar snimanja,  pročitati neku dobru knjigu…

 

– Nadje se vremena, sad sam u specifičnoj situaciji, snimam seriju – Beležnica -, po romanu Ratka Dmitrovica – Beleznica profesora Miškovica -, tako da u toku snimanja provjeravam neke činjenice, situacije koje su u knjizi, sa situacijama koje su u scenariju. Prvi put snimam nešto po štivu iz knjige, nadam se da će serija biti makar dobra, kao Ratkov roman.

Za preporuku …

– Upravo je – Beležnica – ostavila jak utisak, treba je pročitati obavezno.

Skoro pa da ga nijesmo pitali da li pogleda neki film …

– Svakako kad god sam u prilici.

I tu ima favorita za preporuku…

– Uh, ne znam odakle da počnem, evo njih par koje morate odgledati,- Big Lebowski -, Burn after reading -, – Fight club -,- Departed -, – Captain Fantastic -, Into the Wild -…
… a ja čekam premijeru svoja dva filma – Posle zime – reditelja Ivana Bakrača (crnogorski film), – Po tamburi – (hrvatski film) reditelja Stanislava Tomića.

Da li bi nešto promijenio u tom nizu dešavanja u svom životu…

– Ne bih mijenjao, apsolutno ništa.

Šta na ovom svijetu širi naj, od najširijih osmijeha, koji mu je kao neki stražar na licu…

– Dječiji osmijeh, definitivno.

Politikom se ne bavi, ne troši vrijeme na gluposti, ponekad je vidi ali samo u izlogu neke trafike u prolazu, a njoj presuđuje ovako…

– Politika, političarima –

Na red dođe i priča o tom da negdje na ovom vražjem svijetu – Ima jedno mjesto –, gdje lipe još uvijek mirišu, gdje se lako daje pristanak na ćutnju, gdje si i čudaci i ludaci drugojačiji, gdje poljubac prvi još uvijek bridi, gdje drugarstva sjećanje zaliva, priča koja dovodi na ivicu suza, jednostavno priča, priča bez kraja, njegovo Cetinje…

– Ima jedno mjesto – je moj dug Cetinju. Počeo sam da ga vraćam. Tek počeo…, odužiću se nekad. Al’ nikad do kraja, jer je to praktično nemoguće. Ipak, daću sve od sebe, da budem makar blizu toga.

Njegove riječi za kraj i nauk našim čitaocima su bile…

– Budite mi dobro zdravo i veselo! Budite srećni, jer je sreća stvar izbora. Volite se jer nas bez ljubavi neće biti. Ne sudite unaprijed. Ne potcjenjujte ljude. Budite LJUDI!

Sa usana ovog ostvarenog mladog čovjeka, čuli smo dosta toga, ostalo je još puno, ali nam je bilo žao, ne ostaviti po nešto za  neki drugi put, da opet uz ovaj osmijeh koji ne skida sa lica provedemo sa njim neko vrijeme, koje je ovog puta proletjelo kao tren.

Bio je to Momčilo, za koga je strast voljeti a ne se baviti mržnjom, čovjek iz jednog mjesta koje nikad neće biti selo, čovjek sa hiljadu lica i jednim obrazom.

foto: tvexposed.net

foto: nezavisni portal

piše: Gordan K Čampar

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.