Žaklina Bagaš – Mjesec i zvijezda

MJESEC I ZVIJEZDA

Trotoari, bulevari ulice, puteljci, pa i one malene stazice skrivene, tek stale za par koraka polako tonu u jesenju noć. Nisu se sakrile ni grančice, ni zaboravljeni tabak novina, ni onaj zgužvani papirić, ni zapaljena cigareta… ulična rasveta, te gradske oči, reklame, kafanske muzike, sve je tonulo lagano u san…

Samo jedne krupne oči, zvijezde i Mjesec su bili na noćnoj straži. Nije im bilo sna. Gledali su se sa balkona kroz oblake i ćutali. To su bile najrečitije tišine, nalakši razgovori. Kažu kada tišine progovore, najljepšu priču pričaju. Da li je tako? Ili su to izmišljene velike i male riječi da se odćuti ono što ne bi smjelo a ono manje važno kaže, tek eto da se nešto izgovori…

Mjesec očima govori, priča svoju usamnjenu nebesku priču. Volio je jednu Zvijezdu. Oh, kako je samo sjajna bila. Grijala ga je njena svjetlost i kada su ih oblaci razdvajali, kada su bili primorani biti daleko jedno od drugog. Pjevala mu je pjesme noći, uzdahom mamila sebi.

Volio ju je.

Nije ni znao šta je to ljubav, a predao joj se bez primisli na sjutra, bez davanja i uzimanja. Samo je bio tu za nju. Ona je čekala, strpljivo, čuvajući svoj najsjajniji zrak za njega. Pitale su je druge zvijezde koje su se bahato šepurile po nebu, misli li ona da je njegova? A sve su htjele biti ona. Ljubomorno su isijavale oko Mjeseca, i ono što nisu bile, pokušavajući ga zavesti u nebeskom bunilu.

A Mjesec? On je želio samo nju. Strahovao da joj godine ne otmu sjaj, da ne izblijedi beskrajem nebeskih puteva. Plašio se da jednom kada se okrene noć u dan, ona neće biti tu. Kako su samo nasmijane Mjesečeve oči bile gledajući svoju Zvijezdu. A ona je bila samo njegova. Ljubili su se pod okriljem noći, sastavili sudbine…

Zakleo joj se da će uvijek biti tu. Kada izgubi sjaj, on će je zagrljajem čuvati i neće dati da nestane.

Ove večeri jedne ljudske oči razgovaraju i slušaju njegove vapaje. Sija sa pola svog bića, tužan, nakrivljen kao grana savijena od jakog vjetra. Kao da je sišao na balkon, tek toliko da potraži utjehu u očima koje su ga gledale.

Zvijezda je nestala… Mislio je da ga je zaboravila, da ne pamti njihove riječi, nježnost i uzdisje. Mislio je da je našla neko novo utočište, novu ljubav. Bio je ljut, povrijeđen i uplašen istovremeno, jer nije znao gdje je.Nije razumio jer nije znao…

Bila je kratkog vijeka. Bila je Zvijezda padalica. Nestala je sa nebeskog svoda, prahu predata, nije mogla živjeti duže. Skrivala je svoju tajnu, jer nije željela da povrijedi svog dragog Mjeseca.

Pitaju se ljudske oči zašto nekada sija na pola a nekada je sjajan u svom divnom obliku. Kažu da se Mjesec tako razbolio kada je vidio da mu nema Zvijezde da se prelomio na pola od tuge. Vidjevši Bog nesrećnog mladog Mjeseca, vratio mu je Zvijezdu, koliko je mogao, da ublaži Mjesečevu bol.

Kada je na nebu sjajan, pun, obasjava zemlju, svaki njen kutak čini vidljivim, on je sa svojom Zvijezdom. Njihova ljubav je nagrađena. Kada Zvijezda mora natrag na svoj počinak, Mjesec je na pola, jer joj je dao drugu polovinu da živi da traje, da bi se ponovo sastavili u jedno, jer oni su to i bili. Dvije duše u jednom tijelu.

U njegovo pola, ona je cijela…

Žaklina Bagaš

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.