Žaklina Bagaš – LILIN HLAD

Lilin hlad

Poljana. Zastrašujuća širina. Koliko li je ta zemlja zapamtila koraka? Koliko je čula uzdisaja, vapaja, jecaja i osmjeha? Koliko vjekova čuva priče samo njoj, tišinom ispričane. Mjesec iz prikrajka slušao i zapisivao…
Na sred poljane stablo. Kao vojnik bdije nad usnulim stopama koje se svako veče bude i iznova koračaju istim stazama plešući na mjesečevoj svetlosti.
Ogromna krošnja sa razlistanim granama, kao da svojim rukama dočekuje svaki zrak sunca koji je jutrom budi i miluje.
Jer šta je život bez nježnosti… tek malo sklonište, tek hlada…
Deda Vidak zamišljen, kao da prebira po sjećanjima počinje priču…
– U tom hladu sam slušao najljepše priče. Najljepše ruke su me milovale. Voljele onom ljubavi koju smo majka može nesebično pružiti. Kako su mi bile mile te ruke, ogrubljele od neprestalnog rada u njivi, voćnjaku… Iste te ruke su meni bile mekše od najfinijeg pamuka i svile. Nije to samo ljubav, lako je izreći tu riječ, treba je osjetiti u svojoj punoći nesebičnosti i postojanju čak i kada je nemoguća.
Nije bila stara, ali na njenom licu su se ucrtali i ratnički pokliči, i suze djevojačke prosute poljanom za svojim izgubljenim. U njenim očima je bilo zelenih plesova ruzmarina i vrbe. Bilo je tu tuge satkane borbama koje su ostale kao brazde u njivama, poorane i posijane sjemenom koje život čuva u svojoj vječnosti.
Pričala mi je o jednoj o djevojci, zvala se Lila. Nije bila sigurna da li joj je to bio nadimak, tako su je zvali. Crnokosa djevojka, uvojcima koji su podsjećali na kaćunice proljećnog dana. U očima joj se nebo ogledalo. Imala je u desnom oku tamnu tačkicu koja je podsjećala na mapu neke zemlje koja je možda nekada i negdje postojala. A možda je bila samo njena.
-Znaš sine, Lila je bila toliko lijepa da se i cvijet postidio pred njenom ljepotom. Kažu da su zato neki cvetovi povijeni “glavama” ka zemnji, jer su se klanjali njenoj ljepoti.
Nije ljepota bila sažeta samo u njenom izgledu. Bila je drugačija, ponosna a istovremeno skromna, ne ističući ničim svoju prednost koju je vidno imala ispred ostalih djevojaka u tom kraju.
Vidiš, i Lila je satima sjedala ispod ovog drveta. Često su se seljani pitali zašto tu provodi dane. Nije im bilo jasano zašto tuguje. Zbog čega u samoći provodi sate. Bila je nepoznanica.
Mnogo godina kasnije, kako pričaju, neko je vidio Lilu zamonašenu. Kažu da je monaška odora na njoj blistala. Kažu i da je dodirom radost i zdravlje donosila. Kažu da je uvijek ista, onako posebno lijepa . Kažu i da je nestalo one tuge koju je nosila u sebi sjedeći u hladu krošnji drveta, koga nazvaše “ Lilin hlad”. Našla je svoju sreću u manastiru.
Lila je bila drugačija.
Jedino su to znali o njoj.
… još uvijek u onom hladu, trava prepričava njenu ljepotu i njen život ćutanjem ispričan, pa ko je koju tišinu razumio ili prepoznao nastavio je i nadograđivao svojim riječima.
Stiglo je i veče. Povjetarac je milovao naše obraze, baš kao što je Lila svojim dodirom liječila i donosila radost.
Ostala sam zamišnjena, dugo posmatrajući dedu. Pitajući se da li je sve priča ili je Lila bila dio njegovog života. Njegov sjetan pogled i iskra u oku su mi govorile Lililinim tišinama.