HEĆIMOVA HUDA SUDBA – mr Sait Šabotić
Sjetna beranska priča
Hećimova huda sudba
Kao izuzetan humanista i čovjek, doktor Ali Riza je po raznim pozivima išao da pomogne onima kojima je pomoć bila potrebna ne mareći za vjeru, mjesto i bilo kakvu različitost… No, njegova dobrota, u konačnici, koštala ga je života!?
Piše: mr Sait Šabotić
Razvoj zdravstvene službe u Beranama specifičan je po mnogo čemu, pa i po sudbinama onih koji su postavljali kamene temeljce ove djelatnosti u tom gradu. Jedan od neobičnih muhura sudbine obilježio je i Huseina efendiju Ali Rizu, hirurga i vojnog ljekara, koji je živio i djelovao u Beranama krajem XIX i početkom XX vijeka. Koliko god je bio human i srećan u svom pozivu i poslu, hećim Husein efendija je na drugoj strani bio čovjek zle sudbine čije niti za života sam nije mogao da sagleda. A ljudski život je, kažu, satkan od mnogih tajni i iskušenja, pa zato u njemu nema ravnih puteva, već samo uzbrdica, nizbrdica, raskršća… Cio život je, kako je govorio Ćamil Sijarić, „samo jedan račun“, na kojem, kada se sve sabere i oduzme, ostane i nešto malo ispod crte što bi se životom moglo nazvati. Tako je bivalo i biva…

Dogodi se ponekad, kada odškrinemo zavjese vremena minulog, da se pred nama često ukažu ljudi koji su gotovo isključivo pripadali sebi, a ne vremenu u kome su djelovali. Takav je bio i beranski hećim Husein efendija. Tokom svog ovodunjalučkog života on nije ni pokušavao da sebe zaogrne plaštom samoljublja, već je plaštom humanosti, dobrote i merhameta zaogrtao svoje pacijente i one kojima je njegova pomoć bila potrebna. U njegovoj iskrenosti i dobronamjernosti je i ležala najveća snaga njegove ličnosti. Njegov život je, sagledan u kaleiodoskopu vremena, čini nam se, sličan jednoj maksimi Fridriha Ničea, koja glasi: „Na pozornici se najprije digne zavjesa, pa se tada odigra drama. U životu to drugačije biva: najprije se odigra drama, pa se onda digne zavjesa“. Da bi navedene riječi i naše portretisanje ove ličnosti bilo jasnije, nužno se moramo vratiti do one tačke od koje priča o doktoru Ali Rizi može jasnije da se prati. Naime, nakon podizanja Berana 1862. i ustaljivanja života u novopodignutoj čaršiji, Visoka Porta je morala razmišljati i o uspostavljanju zdravstvene službe na tom području. Vijesti o prvim ljekarima u Beranama iz tog perioda su obavijene pramenima magle, sve do1873. od kada je kao vojni ljekar u garnizonu radio doktor Filip Salambros, po jednima Jermenin, a po drugima Grk porijeklom. Njegovi potomci tvrde da je porijeklom bio Grk, i u čast poštovanja prema svom pretku oni danas nose prezime Filipović. Bez obzira na to Salambros je u Beranama ostao sve do 1880., kada je na nagovor nekih prijatelja prebjegao u Andrijevicu i tada postao ljekar Knjaževine Crne Gore. Jedno vrijeme službovao je i u Kolašinu. U periodu nakon odlaska doktora Salambrosa iz Berana, vojni garnizon, a samim tim i stanovništvo iz okoline, bili su jedno vrijeme bez svakodnevne zdravstvene zaštite. Potrebna pomoć tada je pristizala iz susjednog Bijelog Polja i to je, po svoj prilici, potrajalo do dolaska doktora Huseina Ali Rize.
Ne zna se kada je tačno u Berane došao mladi ljekar Husein efendija Ali Riza. Približno govoreći, to se dogodilo krajem 1891. ili početkom 1892. godine. Nepouzdani su i podaci o njegovoj mladosti i školovanju. Tek će njegovo djelovanje u Beranama otkriti da se radilo o čovjeku posvećenom svom pozivu, o čovjeku vanredne humnanosti i etike, koji je bespogovorno poštovao Hipokratove kodekse i učenje. Studije medicine Husein efendija je pohađao u Solunu i Carigradu i uspješno ih priveo kraju negdje oko 1879. Odmah po okončanju studija mladi hećim Husein efendija je službovao u Ušćupu (Skoplju), gdje je stekao prva neposredna iskustva u radu. Po dolasku u Berane, dobio je mjesto glavnog vojnog ljekara. Veliku pomoć u radu pružao mu je Đorđe Dimić, sanitetlija, koji je nižu medicinsku školu (u rangu današnje srednje škole), završio u Solunu. Dimići su porijeklom bili Cincari, a Đorđeva porodica se bavila trgovinom, pa je, zbog potreba posla iz Prizrena doselila u Berane 1882. U Beranama su Dimiće nazivali Gogama, kao što su Cincare nazivali u Prizrenu. Đorđe je, iako mlad, ipak više bio predan medicini, nego porodičnoj tradiciji. No, porodične veze i materijalna sigurnost omogućavali su da u prijateljstvu, drugovanju i radu sa Husein efendijom, često dobije neophodne ljekove iz udaljenih centara kao i opremu koja je bila nužna u radu i liječenju pacijenata.
Tokom svog rada u Beranama, Husein efendija se nije ograničavao samo na vojni garnizon i askere. Svoju nesebičnu ljekarsku pomoć pružao je svim ljudima u okolini, ne pitajući ni za materijalno stanje, niti za njihova ubjeđenja. U svom radu bio je pažljiv, obazriv, human i stručan i što nije moglo ostati neprimijećeno. Anonimni dopisnik „Carigradskog glasnika“ iz Berana 1901. veoma je pohvalno pisao o njegovom radu, veličajući njegove zasluge u prethodnoj godini, kada je naročito pomagao djeci, boreći se protiv difterije i drugih tada prisutnih bolesti. „Za to tamo“ (u Beranama – primj. S.Š.), kaže dopisnik, „Husein ef. i predusretaju sa velikim poštovanjem i priznanjem“.
Kao vojni ljekar u beranskom garnizonu, pored Husein efendije, djelovao je i izvjesni Musiedin-efendija. On je, sudeći prema istorijskim izvorima o njegovom djelovanju, bio sušta suprotnost svom kolegi. Njegova mladost bila je ispunjena ljubavnim zanosom, pa je naočiti ljekar 1903. stupio u ljubavnu vezu sa jednom pravoslavnom djevojkom iz Berana. Smatrajući da tu njihova ljubav neće biti shvaćena na pravi način, odnosno da će negdje na strani sa svojom ljubljenom imati bolji život, Musiedin-efendija je iste godine napustio Berane i otišao prvo u Peć, a potom u Skoplje. No, taj događaj nije obeshrabrio Husein efendiju i on je ostao u Beranama, te nastavio sa mukotrpnim radom.
Burni događaji koji su uslijedili nakon 1902. i reformi sprovedenih u Osmanskom carstvu, imali su svojih posljedica i u Beranama i okolini. Poreska opterećenja dovela su početkom marta 1907. do pobuna bošnjačko-muslimanskog stanovništva u selima u okolini Berana i Sjenice. Pobunjenici su tom prilikom protjerivali poreznike koji su u pratnji zaptija dolazili da prebroje grla krupne stoke i naplate porez. U tim okršajima često su se dešavala i ranjavanja pojedinaca, pa je u tim situacijama morao intervenisati i neumorni hećim Husein efendija Ali Riza.
Kao izuzetan humanista i čovjek, doktor Ali Riza je po raznim pozivima išao da pomogne onima kojima je pomoć bila potrebna, ne mareći za vjeru, mjesto i bilo kakvu različitost. U tim danima on je zagovarao i uspostavljanje stacionara u Beranama, kako bi što organizovanije mogao pomagati pacijentima. Držeći se Hipokratovog i sopstvenog kodeksa humanosti i časti, doktor je 1907. krenuo i u selo Trepča, da na poziv tamošnjih mještana pomogne stanovništvu u borbi protiv velikih boginja. I tog dana Husein efendija je učinio sve što je bilo u njegovoj moći; bonicima je razdijelio ljekove koje je imao, a bolesnu dječicu cijepio raspoloživim vakcinama. Po završenoj intervenciji uputio se na svom atu prema Beranama. No, kako su u to vrijeme pripadnici jednog bratstva iz Vasojevića bili u krvnoj zavadi sa nekim muslimanskim bratstvom iz Berana, očekivali su da će se neko od „krvnika“ pojaviti u njihovoj blizini i „omogućiti im“ da izvrše krvnu osvetu. Pri povratku iz Trepča, doktor je prvi naišao na zasjedu. Jašući na svom atu sa fesom na glavi, beranski hećim je postavljenoj zasjedi bio samo običan Turčin i „zgodna prilika“ za osvetu. Neumoljivi hici, namijenjeni „krvniku“, odjeknuli su poput groma, zarivajući se u nedužno tijelo hećima Huseina.
Smrtno pogođen, doktor je pao sa svog konja. Nepomično tijelo ostalo je da leži na zemlji. Iako u oficirskoj uniformi, Husein efendija nije bio naoružan. Sa sobom je jedino imao svoju ljekarsku torbu sa najnužnijom opremom i ljekovima. Ubice su hitro pritrčale da bi iz blizine vidjele ubijenog. Jedan od njih odmah je prepoznao Husein efendiju i shvatio da su hici namijenjeni drugom usmrtili čovjeka koji je prije toga spasio toliko života i ispoljio do tada neupamćenu humanost i dobročinstvo… No, povratka nazad nije bilo…
Događaj je tragično odjeknuo među svim stanovnicima Berana i izazvao do tada nezapamćeno ogorčenje u beranskoj okolini. Smrt hećima Husein efendije, podjednako su oplakivali i pravoslavci i muslimani. Među samim Vasojevićima javili su se određeni sukobi zbog smrti doktora i pokušaji optuživanja bez dokaza, zbog čega je grupa stanovnika iz Andrijevice svojom molbom upućenom Ministarskom savjetu Knjaževine Crne Gore, molila da se tim pojavama stane na kraj. Ipak, napori koje je u tom smislu ispoljavao Ministarski savjet, bili su bezuspješni. Na drugoj strani pokazalo se da je beranski hećim Husein efendija bio spreman da smrt porazi svojom spremnošću da umre u trenutku obavljanja posla kome je posvetio svoj život. Iza njega su ostala njegova dobra djela da kroz vrijeme svjedoče da je za svaki dan života potreban jedan dan rada više.
Organizovaniji rad zdravstvene službe u Beranama započeo je dvije godine nakon njegove pogibije, kad je 1909. formirana bolnica sa stacionarom koji je imao 10 kreveta. Svi bolesnici kojima je ljekarska pomoć bila potrebna, tako su stekli mogućnost da budu hospitalizovani u beranskoj bolnici, umjesto da ih ljekari, poput Huseina Ali Rize, posjećuju u njihovim domovima. Život je stvari udesio tako da se pokazalo da u ratu ideja život često izgube oni ljudi koji su bili njihovi nosioci i koji su ličnim djelovanjem najrječitije govorili.
Huda sudbina beranskog hećima bila je takva da nije dočekao da vidi ostvarenje svog sna. Njegova dobrota, u konačnici, koštala ga je – vlastitog života !?
izvor: KOMUNA