RAKOČEVIĆIMA, UMJETNOST KAO ,,RELIGIJA”
Kada se u jednoj familiji odomaće ,,darovi” od boga, onda je umjetnost njihova ,,religija”, način života.
U tom obliku možemo govoriti o porodici Rakočević, iz našeg Bijelog Polja, tačnije vrletnog Čeoča, još tačnije gradskog naselja Pruške, iz Crne Gore.
Povod ovoj priči je svakako dodjela plakete za doprinos promociji Bijelog Polja, našoj dragoj sugrađanki Miki, odivi čuvene porodica Lazovića, a mogla je završiti u rukama bilo kog člana porodice, čija su odijela završila na ramenima poznatih ljudi u svijetu, čije se zastave vijore na mnogim jarbolima širom planete, čije su ruke s’ ljubavlju izvezle stotine hiljada bodova, čije je dobar dan vrijeđelo kao dobra knjiga.
Tradicija je sada u rukama kćerke Vesne, koja je naslijedila umijeće od majke.
Baćo, umjetnik sa aparatom ili s ,,osmicom” u ruci, je ostavio u nasleđe desetine hiljada slajdova, uz moju tvrdnju da skoro i ne postoji dom u našem gradu da nema neku požutjelu fotografiju iz njegovog studia. Jednostavno najveći hroničar jedne epohe, bjelopoljske kaldrme.
Vanja, ostvarena žena bez koje balet u Crnoj gori ne bi bio to što jeste, sa hiljade djece kojima je kroz angažovanje poklonila osmjeh, sa partiturama koje zrače.
Na kraju, mada redoslijed nije važan, Mirko, književnik, grafičar, boem. Njegovom peru dive se svi oni koji su držali u rukama neko od štiva napisanih njegovom rukom, mnogi od njih upoređujući ga sa Andrićem, i bezbroj rečenih koje se pamte u nekoj od prilika, u nekoj zadimljenoj prostoriji.
Šta osim dubokog naklona, za ovoliko umjetničkog sadržaja pod jednim krovom.
odgovor.me