Gordan K Čampar – MOLITVA

Govorio je tiho, ponekad samo koja riječ naglašena, eto toliko da bude nekako jasnija, mada su sve bile takve, a on im je pridavao pažnju, nije se vezao za mjesto gdje to čini, samo je činio, gledao put neba, s’ očima što su svjetlucale poput nemirne vatre iz kandila, osjećao se miris tamjana, vatra je pucketala kao da je davala rimu.

Otac, nebesa, sveto ime i carstvo, volja, i nebo i zemlju, hljeb nasušni, opraštanja, iskušenje, izbavljenje, sve te riječi su se slivale iz usta pokornog čovjeka, koji je rastao izgovarajići te riječi, ne trepćući prepuštao se trenutku.

Bijelu košulju pokrivale su izvezena zlatne niti, dobro mu je pristajala.

Slušao sam, nije bilo sve baš tako jasno, ali sam se prepuštao tom osjećaju, samo su me povremeno budile vrele kapi voska sa otpljene svijeće, što su se slivale po malenim rukama, nije me boljelo mada je peklo kao žar.

Obrazi mi se zarumenjeli, ,,ciganin” tutnji kao lud, na stolu, pogača topla, još se isparava, miriše kao duša, orasi, jabuka sa malom rupom od crva pored, pšenica u nikad manjoj njivici, svijeća sa par tragova crvenog vina na njoj.

Majka mekanim pogledom grli sve oko sebe, baka okreće brojanicu u ruci, đed k’o ukopan stoji na mjestu i prisluškuje da li su riječi poletjele u nebo, otac ozbiljnog lica, ,,žuća“ ubrzano trepće mašući repom u krug.

,,Amin“, prozbori i sjedosmo za trpezu, zrna žita sa stolice skivala su muziku u slami.