LJUBAV NA RAHOVIĆA NAČIN – Vanja Rakonjac

Priča uz kamin

Ljubav na Rahovića način

Piše: Vanja Rakonjac

“Nadi i meni na krilima ljubavi ništa nije daleko. Mala sredina daje vam mogućnost da se dobro organizujete, da gospodarite svojim slobodnim vremenom, a ono je za nas i te kako dragocjeno. Svi imamo različite želje i potrebe, ali kada hoćemo možemo i na profesionalnom planu biti na vrhunskom nivou. Sve sam u životu uskladio baš onako kako sam zamislio i drago mi je što nisam negdje u bijelom svijetu sa gomilom para i sa malo vremena za svoj privatan život…”,kaže za Komunu,naš domaćin dr Dragan Rahović
Iako ne vole da pričaju o privatnom životu, supružnici Nada i Dragan Rahović pristali su da sa čitaocima “Komune” podijele ono što prepoznaju kao suštinski uspjeh u višedecenijskom braku ali i na poslovnom planu. U kući koju su sa posebnom ljubavlju gradili brinući o detaljima koji odišu stilom i toplinom, uz umirujuće pucketanje vatre iz kamina Rahovići govore o svojoj mladosti, o tome zašto su se opredijelili za Bijelo Polje i Crnu Goru u vrijeme kada je većina poželjela i odabrala neku drugu sredinu ili državu za životnu i profesionalnu afirmaciju.

Dragan se prisjeća odrastanja u bjelopoljskom naselju u kojem je život bio veseo i jednostavan. Dječja graja, fudbal i vožnja biciklom sa klincima iz ulice, učenje. Sati igre napolju nikada nijesu zaboravljeni. U njima se maštalo pa je i današnji doktor sebe zamišljao kao arhitektu, astronoma, pilota. Priče o ljekarima, humanistima koje je slušao od porodičnog prijatelja Dr Raja Bugarina, pedijatra, kod Dragana su probudile radoznalost i želju da pomaže ljudima i da ih liječi. Tako je sa koferom iz roditeljskog doma nakon završene Gimnazije “Miloje Dobrašinović” u Bijelom Polju krenuo na studije medicine u Beogradu. Iako je na fakultetu bilo mnogo obaveza, za Dragana su godine koje je proveo na studijama medicine bile najbezbrižnije. Prisjeća se kako se sa pola studentske stipendije krajem 70 – ih i početkom 80 – ih moglo otputovati u Rim. Mladalački elan vodio ga je i u Trst. Pamti vozove, pune kupee putnika i stajanje u hodniku od Beograda do rodnog grada. I sve je, kaže, bilo puno života i ljubavi. Pažljivo je nakon završenog Medicinskog fakulteta birao specijalizaciju. Promišljao je, suočavao se sa izazovima, mogućnostima. Otkriva da se kao mlad ljekar i “novopečeni” oženjen čovjek stacionirao u Vrnjačkoj Banji. U Kraljevu se raspiše specijalizacija iz radiologije…
“Moja i Nadina kuma vidi oglas u “Politici”. Prijavim se sa kumom i obojica, na veliko zadovoljstvo, dobijemo specijalizaciju. Početak u Kraljevu, nastavak rada u Beogradu. No, veza sa zavičajem i roditeljskim domom bila je jača od primamljivih poslovnih ponuda i velegradskog života. Nada i ja nijesmo se dvoumili. Uz ženu koja je moj najveći oslonac i podrška odluka da se vratimo u Bijelo Polje bila je i jednostavna i ispravna. Kada imate motivaciju i ljubav pored sebe, sve je blizu i dostupno”, otkriva doktor Rahović.

Za ljekare se učenje ne završava ni nakon studija, niti poslije specijalizacije. Medicina je nauka koja se neprekidno usavršava, brzo napreduje i traži veliko zalaganje i izvan ordinacije. Doktor Rahović je kao radiolog učestvovao u gotovo svim kongresima na prostoru bivše Jugoslavije. Svoja znanja usavršavao je i razmjenjivao sa kolegama širom Evrope. Dobijao je ponude da se vrati u Beograd, stizao je i poziv iz Kanade, iz Johanezburga u Južnoafričkoj Republici u kojoj Draganov kum ima privatnu kliniku. Za Rahovića je, međutim, Bijelo Polje bilo i ostalo posebno. “Svoj narod – svoji ljudi”- kaže i dodaje da je upravo mala sredina osnova da letite svuda. To naglašava zbog privatnog života koji ne bi bio toliko ispunjen na nekom drugom prostoru…
“Nadi i meni na krilima ljubavi ništa nije daleko. Mala sredina daje vam mogućnost da se dobro organizujete, da gospodarite svojim slobodnim vremenom, a ono je za nas i te kako dragocjeno. Svi imamo različite želje i potrebe, ali kada hoćemo možemo i na profesionalnom planu biti na vrhunskom nivou. Sve sam u životu uskladio baš onako kako sam zamislio i drago mi je što nisam negdje u bijelom svijetu sa gomilom para i sa malo vremena za svoj privatan život”, otkriva Rahović. Napominje da ozbiljna i odgovorna profesija kojoj je decenijama uspješno posvećen ne bi išla uzlaznom putanjom bez neizmjerne podrške i razumijevanja supruge Nade. Gradio je karijeru i istovremeno bio oslonac i supruzi. Energična i kreativna, radoznala i željna novih saznanja, uvijek je, priča Dragam, bila puna nesvakidašnjih ideja. Zato je i bračni život dinamičan i zanimljiv. Uzbuđenja i iznenađenja nije falilo, pa ni kada je Nada odlučila da ponovo postane studentkinja, kroz smijeh se prisjeća bjelopoljski radiolog. Bio je, kako reče, sumnjičav…

”Nijesam mogao da vjerujem da je moguće biti majka, supruga i student! Imala je podršku moje majke i njih dvije su me ubijedile i pobijedile”, šaljivo dodaje i prisjeća se vremena kada je Nada postala redovna studentkinja režije u Beogradu, spremala ispite, putovala u Beograd, bila vikend – mama, dolazila radosna, puna zanimljivih priča. Već kao student počela je da dobija nagrade za dokumentarne filmove. Tada sam bio ponosan i ispunjen, beskrajno srećan što su me “nagovorile”. Moja majka Rada preuzela je obaveze oko djece i radovala se svakom Nadinom uspjehu. To govori da je podrška porodice najvažnija, da je to temelj na kojem se zida, pista sa koje se polijeće. To je potrebno i kada sve teče po našem planu i volji, a posebno kada dođu teški trenuci, iskušenja, gubici…Tada porodica ima onu najsvjetliju i najvažniju ulogu”, zaključuje Dragan.
Nastojeći da ukaže na značaj i ulogu porodice ali i na potrebu da se afirmiše i kao poslovna žena, Nada uz topao napitak i domaće kolače, sa osmjehom kojim je naučila da prevazilazi sve životne nedaće i izazove, priča kako izgleda bračni život ljekara i rediteljke. No, razgovor uvijek krene od želja i mogućnosti, mladalačkih snova i roditeljskih savjeta. Ispunila je njihovu želju da upiše Ekonomski fakultet u Sarajevu, da naslijedi oca u poslu. Govorili su, priča Nada, da uspješnog računovođu očekuje sigurnost, dobra plata. Međutim, život je za nju imao druge planove. Poslije devet godina bavljenja ciframa, kontom, saldom, u njoj se pobunila i probudila nekadašnja umjetnica. Ona koja je odrastala uz pokretne slike, odlazila na gotovo sve bioskopske projekcije. I danas su žive slike na djecu iz Ulice Muniba Kučevića, na blagajnika koji im nije tražio ulaznice već im otvarao vrata bioskopa i tako im omogućavao besplatan ulazak u čaroban filmski svijet. U istoj ulici bila je i Muzička škola. Do zgrade u kojoj je živjela dopirali su zvuci instrumenata i poželjela je da bude dio te muzičke magije. Svirala je harmoniku, kasnije mandolinu, tamburicu. Radoznaloj djevojčici trebalo je još živopisnih sadržaja. Otkriva ljubav prema fotogrtafiji. Boravak u fotografskoj laboratoriji, razvijanje filmova u mračnoj prostoriji, iščekivanje, kako se kasnije ispostavlja, biće nadogradnja svega što će doći u Nadinoj profesionalnoj karijeri.

“Još na Akademiji, a kasnije i na poslu rediteljke, shvatila sam da sam donijela ispravnu odluku kada sam naumila da promijenim zanimanje. Moj život je dobio dinamičniji tok. Nije uvijek bilo lako ali kada se nešto voli prepreke se savladavaju u hodu. Posao rediteljke donio mi je mnogo uzbuđenja, zanimljivih događaja, susreta sa značajnim ljudima iz svijeta filmske umjetnosti, putovanja u daleke destinacije, festivale, nagrade. Istovremeno je bilo i prostora za rad kod kuće gdje sam pripremala sve nove filmske projekte. Tako sam imala vremena da se maksimalno posvetim djeci, intenzivnom druženju sa njima. Savladavali smo sve slatke muke koje sa sobom donosi pubertet i rana mladost. Sa mnogo ljubavi, strpljenja i nježnosti gradili smo porodično gnijezdo u kojem je izuzetno veliku i važnu ulogu imala i moja svekrva Rada koja je uvijek bila uz nas”, prisjeća se Nada.
Bogato filmsko stvaralaštvo Nade Rahović ostalo je u arhivu RTCG kao blago dokumentarnih zapisa danas penzionisane rediteljke. Ponosna je na svoj stvaralački opus ali je izvor njenog duha porodica. Djeca su odrasla i stasala u obrazovane mlade ljude koji sebi krče put. Ćerka Tamara udata je za Amerikanca Davida Rhoderica, žive u Novom Sadu, dok je sin Marko, kako reče, ubrao cvijet iz svoje bašte. Oženio je Bjelopoljku Janu Konatar, slikarku. Žive u Podgorici i raduju se svakom dolasku u Bijelo Polje. Sva svoja dostignuća Nada pripisuje velikom entuzijazmu i umjetničkoj zanesenosti. Otkriva da su sada dok je u penziji na red došla njena široka interesovanja. Ide na seminare, razne edukacije. Zanima je psihologija, psihoterapija, energetska psihologija, rad sa djecom. Sprema se i za ulogu bake i tome se ona i Dragan najviše raduju jer ih taj dar očekuje krajem zime.
Razgovor završavamo promišljanjima da li je, možda, izvan Bijelog Polja i Crne Gore moglo biti bolje i drugačije? Bez dileme Nada zaključuje” Dragan i ja smo često odlazili iz Bijelog Polja. Stizali smo na različite kontinente ali smo se uvijek vraćali rodnom gradu. Ovdje smo se upoznali, ovdje su nam se dešavale sve bitne stvari u životu. Samo u rodnom gradu čovjek može da ima drugove iz djetinjstva, ruku na ramenu kada ti je teško i sjaj u oku kada se raduješ susretu.”
Sa posebnim osjećajem izašla sam iz doma dr Dragana Rahovića i njegove supruge Nade. Slagali su se djelići priče, domaće atmosfere, savjeti. Razmišljala sam o jednostavnoj ljepoti bračnog života. U fokusu ipak nije profesionalni uspjeh. Izabrali su ljubav, poštovanje, povjerenje uz koje čovjek ljepše živi. Izabrali su Bijelo Polje i Crnu Goru, prijatelje da pokucaju na vrata u svakoj prilici. Ostali su u okruženju koje najviše vole i koje je sastavni dio njihovog sklada.

izvor: KOMUNA