Bjelopoljski Dizdarevići – PLEMIĆI CARSKE UPRAVE – Faruk Dizdarević

Bjelopoljski Dizdarevići – PLEMIĆI CARSKE UPRAVE

Etimon d i z d a r, koji je u osnovi prezimena Dizdarević, govori da je njihov predak bio zapovjednik tvrđave, zapovjednik utvrđenog grada. Postoje u izvorima i literaturi dvije verzije o porijeklu bjelopoljskih Dizdarevića. U bratstvu je usvojena verzija da je njihov predak porijeklom iz Herceg Novog sa funkcijom dizdara toga grada. Nakon osvajanja ovog primorskog grada od strane Mletačke Republike 1687. godine njegovo muslimansko stanovništvo se iselilo i rasulo u raznim pravcima a jedan broj se doselio u Bijelo Polje…

Piše: Faruk Dizdarević

Dizdari su u vrijeme Osmanskog carstva upravljali tvrđavama, a njihova funkcija vojnog i administrativnog karaktera bila je nasljedna. Bili su neosporni vladari u svojim kapetanijama. Poticali su, uz rijetke izuzetke, iz starih plemićkih porodica. Nesumnjivo je, dakle, da su bjelopoljski Dizdarevići dobili ime po tituli svog pretka koji je bio dizdar, zapovjednik utvđenog grada. Skoro četvrt vijeka se bavim istorijatom bjelopoljskog bratstva Dizdarević. U obimnoj literaturi prisutne su dvije varijante o njihovom porijeklu. Prva je da su potomci jedne srednjevjekovne islamizirane vlastelinske porodice iz Bihora, dakle starinci, starosjedioci Bijelog Polja. Po drugoj – njihov predak je u ovaj grad došao iz Herceg Novog.
Prva varijanta: Dosadašnji istraživači prošlosti Bijelog Polja i stanovništva koje naseljava bjelopoljski kraj, Dizdareviće ne pominju kao doseljenički (muhadžerski) rod. Profesor dr. Vujadin Rudić u monografiji „Bijelo Polje“, razvrstavajući stanovništvo ovoga područja u četiri grupacije, Dizdareviće ubraja u prvu grupu starog autohtonog stanovništva koje se nekad davno islamiziralo. Akademik prof. dr. Milisav Lutovac, dr. Jovan Erdeljanović, kao i dr. Ejup Mušović, takođe, smatraju da Dizdarevići pripadaju autohtonom stanovništvu bjelopoljskog kraja. Prof. M. Lutovac je tvrdio da bjelopoljski Dizdarevići potiču od zajedničkog pretka sa rasovskim Begovićima. Jedan iz tog bratstva po imenu Kasim, u dokumentima nazvan Avdulahov, postavljen je na odgvornu funkciju dizdara utvrđenog grada Bihora. Neko od potomaka toga bihorskog dizdara postavljen je potom za dizdara Akova kada je ova varoš opasana zidom i od njega su, tvrdi se, današnji Dizdarevići.
Vratimo se načas na istorijat bjelopoljskog kraja. Tragovi naselja na području Bijelog Polja i okoline datiraju iz praistorijskog perioda. Ostaci rimske kulture su vrlo brojni i dokaz su znatne nastanjenosti ovog područja u vrijeme vladavine Rimljana. Od ilirskih plemena na području Bijelog Polja živjeli su Autarijati. Po dolasku Slovena, bjelopoljski kraj postaje granično područje između Duklje i Raške. U vrijeme vladavine vizantijskog cara Manojla Komnina (1149-1180), kao vazal je u Polimlju i Potarju vladao knez Miroslav. On je na obali Lima 1199. godine podigao crkvu Sv. Petra i Pavla i poklonio joj velike posjede. Tu je nastao i čuveni spis „Miroslavljevo jevanđelje“. Bijelo Polje se prvi put pominje 28. juna 1589. godine u jednom dokumentu iz Dubrovačkog arhiva pod imenom Bielo Poglie, a pod imenom Akova u jednom osmanskom dokumentu iz 1667. godine. Turci su osvojili bjelopoljski kraj 1396. godine vojskom kojom je komandovao Isa-beg Ishaković, a potpunu vlast uspostavili 1455. godine. Poslije osvajanja Bihor-grada 21. juna 1455. godine tu će biti stacionirana posada koja će u njemu boraviti sve do kraja XIX vijeka. Od prvih decenija turske vlasti glavna trgovačka središta u Gornjem Polimlju bili su trgovi Bihor i Budimlja, kao i susjedni Nikolj-Pazar. Vremenom, obim trgovine na trgu grada Bihora opada i prenosi se u Nikolj-Pazar a zatim u Akovo, koji su se nalazili na pogodnijem promjetnom mjestu. Osmanlije su Bijelo Polje nazvali Akova, što u prijevodu znači Bijelo Polje. U toku XVII vijeka ovo mjesto, preuzimajući privrednu funkciju Nikolj-Pazara sa desne obale Lima razvilo se u glavni trgovački centar Bihora. Osmanski dokumenti iz 1707, 1717. i kasnijih godina govore o tvrđavi Akova, njenoj posadi, starješinskom kadru, institucijama, ajanima (plemstvu). Postojale su dvije čaršije, dok su oko čaršija postojale tri mahale i naselje Nikoljac. Grad je imao svoga vojnog zapovjednika – dizdara. Kada je prestala važnost grada Bihora i kad je utvrđeno Akovo, po prvoj varijanti o porijeklu bjelopoljskih Dizdarevića, jedan od Kasimovih potomaka postavljen je za dizdara ovoga grada.
Oblast Bihor je u drugoj polovini XVII vijeka bilo područje čestih buna i ustanaka. U ovaj kraj je poslat Hajdar-paša sa zadatkom da uguši te pobune. Sa njim je bilo 200 konjanika i 1.600 sejmena (pješaka). Njemu je tada ustupljen čitav Bihor u posjed, tako da je on postao njegov apsolutni gospodar. On je u Bihor došao sa porodicom. Imao je dva sina i kćerku Zühru, te neudatu sestru Mirhan, koju je kasnije dao Ćor-paši, s kojim je sklopio prijateljstvo da zajedno upravljaju Bihorom. Naime, pored Hajdar-paše, rodonačelnika Hajdarpašića, u naš kraj je došao i Mehmed Ćor-paša od koga će se formirati istaknuto bratstvo Ćorović. Hajdar-paša se smjestio u Radulićima. Ovo selo se nalazi u lijepoj i plodnoj dolini rijeke Crnče, između šumovitih kosa Oraha i Breze. Tu je podigao svoj saraj (rezidenciju) odakle je upravljao Bihorom, džamiju u kojoj je paša obavljao molitvu i hamam. Uz džamiju je bila i kiraethana (biblioteka, prva na tom području) koja se odlikovala bogatstvom knjiga na arapskom, turskom i persijskom jeziku. Pored džamije bilo je podignuto i turbe Hajdar-pašino i jednog njegovog bajraktara. Sultan Murat je svojim fermanom od 1689. godine imenovao Hajdar-pašinog unuka Selim-pašu muteserifom zeameta od 200.000 akči, koji će se iznova upućivati i njegovom potomstvu – kako stoji u dokumentu.

Druga varijanta: Predak bratstva bjelopoljskih Dizdarevića je porijeklom iz Herceg Novog, potomak novljanskih Dizdarevića. Takvo mišljenje zastupa jedan broj istoričara, među kojima i dr. Mustafa Memić koji u svom djelu “Bošnjaci-Muslimani Sandžaka i Crne Gore” kaže, na osnovu osmanskih dokumenata, da su u Herceg Novom bile prve (znači: najuglednije, najglasovitije – prim. F.D.) muslimanske porodice; Dizdarevići, Fetahagići i Serdarevići. Dizdar grada je Resul-aga, „najvjerovatnije prvi nasljednik zarobljenog španskog kapetana Saramenda, koji se sa tom funkcijom javlja 1579. godine, odnosno četrdeset godina nakon što je Saramenda zarobljen. “To mišljenje zastupa i dr. Hivzija Hasandedić. Dakle, po ovoj varijanti prvi poznati predak bjelopoljskih Dizdarevića bio je španski plemić don Alfonso Saramenda, zapovjednik trgovačke galije „Andalusia“ koju su Turci zarobili na Otrantu, u Sredozemnom moru, negdje oko 1539/40. godine, u vrijeme kada je Sulejman Veličanstveni, nakon svojih golemih uspjeha na kopnu, riješio da zavlada i morem i da iz mora koja su zapljuskivale njegove obale istjera prije svega Špance i Mlečane. Sultan postavlja na mjesto kapudan-paše, tj. komandanta cjelokupne turske ratne mornarice, glasovitog kapetana Hajredina (Khair-ed-din), nazvanog na Zapadu „Barbarosa – Crvena brada“. Hajredin je, pobjedivši mletačkog admirala Andriu Doria, između ostalog, osvojio i grad Herceg Novi 1540. godine. Dakle, nakon zarobljavanja pomenutog jedrenjaka posadu na čelu sa zapovjednikom Saramendom i njegovim sinom koji je bio časnik na brodu, dovedu u grad Novi radi njihovog otkupa iz zarobljeništva. (U XVI i XVII vijeku to je bio unosan način privređivanja). Iz nekih razloga za Saramendu i sina mu nije stigao otkup, oni prijeđu na islam, a mladi Saramenda dobije ime Resul, zadržavši prezime Saramenda. Resul i njegov otac uspješno su se bavili trgovinom i bili veoma imućni ljudi. On se, kako u dokumentu piše, oženi Novljankom, „prekrasnom kćeri mercanta Stiepa“ kojoj „nigda nije zapoviđao da prieđe na islam“. U porodičnoj tradiciji bjelopoljskih Dizdarevića i starog novljanskog bratstva Stijepovića prisutno je mišljenje o zajedničkim precima.

Nakon bitke kod Lepanta 1571. godine i pobjede Svete lige, nastupa kraj turske prevlasti na moru. U Veneciji se odavno nastojalo da se dobije Herceg Novi jer je on „kao ključ Boke Kotorske“ imao veliku stratešku važnost. „Onaj ko bi ga imao u svojoj vlasti, mogao (bi) spriječiti svakoga ko bi htio prodrijeti u zaliv“ (Boko-Kotorski), pisao je mletački diplomata i istoričar Paolo Peruta. Venecija napada Novi 1572. godine. U ovim događajima veoma se istakao razboriti i hrabri Resul-aga, sin Alfonsa Saramende. Pored ugleda koji je već uživao u gradu, to ga preporuči da bude 1579. godine postavljen za dizdara grada Novoga, a ubrzo zatim dobije titulu bega. Nakon ove mletačke operacije Herceg Novi će još oko 100 godina biti čuvar turskih interesa u ovim krajevima i sprječavati Veneciju da Boku pretvori u svoje jezero. U daljem toku vremena potomci Resul-begovi – Mehmed-beg i Hasan-beg obavljaće funkciju novljanskih dizdara (titula je bila nasljedna), i tako sve do 1687. godine, kada Mlečani ponovo napadju Herceg Novi i zauzimaju ga. Nakon osvajanja grada od strane Mletačke Republike muslimansko stanovništvo se iselilo i rasulo u raznim pravcima. Jedan broj je otišao ka Albaniji i dalje, a pretežan dio se uputio ka istočnoj Hercegovinu i centralnoj Bosni i dijelom ka Sandžaku. Nakon izvjesnog zadržavanja u Trebinu, potom Nikšiću i Kolašinu dolaze konačno u Akovo (Bijelo Polje) oko 1700. godine. Petnaestak godina kasnije jedan od njih će obavljati funkciju dizdara ovoga grada koji je već bio utvrđen zidinama. Sada se sasvim u Bijelom Polju ustaljuje prezime Dizdarević. Bjelopoljski Dizdarevići su begovi. O tome govori dr. Raif Hajdarpašić u svojoj knjizi: Begovi, age i spahije, Sarajevo, 2009.

Godine 1804. izbija Prvi srpski ustanak pod vođstvom Karađorđa Petrovića. Raja se diže protiv svojih turskih gospodara. I u bjelopoljskom kraju zavladala je nesigurnost. Stanje je bilo složeno i teško, puno incidenata, nasilja, otimačine i neizvjesnosti. Nepoznati hroničar zapisao je na margini jedne knjige koja se nalazi u crkvi Sv. Nikole u Nikoljcu da u to vrijeme na prostoru Bijelog Polja bijaše „velika glad i veliko krvoproliće“ i da „gori bješe nemir nego glad“. Kmetovi su otkazivali poslušnost i na silu prisvajali zemlju svojih dotadanjih gospodara. Počeli su prisvajati i posjede Dizdarevića. Preuzeli su imanja u Pripčićima, i Rastoci. Bratstvo se dogovori da jedan od njih ode u Holuja (6. km od Bijelog Polja). Na omiljenom dijelu timara zv. Begluku imali su ljetnjikovac u koji su rado dolazili na teferič i odmor. Da ličnim prisustvom nekog od njih pokušaju da sačuvaju imanje u Holujačkom polju dok se stanje se smiri. Dogovore se da Kurt-beg sa ženom i djetetom pođe u Holuja. Drugi bratstvenici su ostali u Bijelom Polju. Njihovi potomci i danas žive u ovom gradu. Ustanici su zapalili ljetnjikovac na Begluku pa je Kurt-beg bio prinuđen da tamo sagradi kuću.

Bratstvo bjelopoljskih Dizdarevića imalo je svoje kuće u Donjoj Varoši (danas je to prostor između Tršove ulice, zatim ulice Muha Dizdarevića i Lenke Jurišević). U susjedstvu Dizdarevića bili su Kur(t)ćehajići, dakle bratstva koja su direktno bila vezana za poslove obezbjeđenja funkcionisanja gradske uprave. Ovaj prostor se neposredno graničio sa dijelom varoši koji je nastanjivao pravoslavni živalj koji se širio prema strani mosta na Limu. Valja istaći da su odnosi između Dizdarevića i njihovih sugrađana oduvijek bili veoma skladni. Mirni i tolerantni Dizdarevići su sa pravoslavnim sugrađanima vjekovima živjeli u slozi i razumijevanju, inače, ali i u dramatičnim događajima i okolnostima. U prošlim vremenima bili su u kumovskim odnosima sa nekoliko starogradskih trgovačkih familija.

Bjelopoljski Dizdarevići su oduvijek veoma polagali na obrazovanje svojih potomaka. Među njima je trgovaca, oficira, profesora, doktora nauka, univerzitetskih profesora, ljekara, književnika, istoričara, slikara, ekologa… U pet generacija imali su veoma obrazovane hodže. Npr. mula Sulejman je bio imam u Radulićima, u mjestu svojih daidža, gdje je predavao u mektebu i iptidaiji. Treba napomenuti da se primjerak Kur´ana sačinjen daleke 1249/50. čuvao u kući Uzeira Dizdarevića. Stručnjaci su bili mišljenja da je to najstarije datirani islamski rukopis na prostoru nekadašnje Jugoslavije.
Uglavnom radi poslova Dizdarevići su vremenom lagano odlazili iz Bijelog Polja u Sarajevo, Podgoricu, Zagreb, Beograd, Istambul, Travnik, Tuzlu, Prag… Naravno, jedan broj je i dalje u mjestu svojih predaka.

Kurt-beg se oženio 1807. godine Salihom, unukom Selim-paše Hajdarpašića iz Radulića, djevojkom iz najuglednijeg begovskog bratstva u Bihoru. Saliha-hanuma je donijela bogatu nevjestinsku spremu u okviru koje je i prelijepa sehara od tisovine urađena u duborezu sa floralnom ornamentikom. Ona se i danas čuva u bratstvu kao neprocjenjiva dragocjenost. Dizdarevići su imali svoje čitluke u Pripčićima, Rastoci, Holujima i Bijedićima. Početkom XIX vijeka Kurt-beg se sa porodicom seli iz Bijelog

Polja na porodično imanje koje bilo u obližnjem selu Holuja. Na dijelu posjeda zvanom Begluk (danas na kraju sela, ispod Veljeg brda, na desnoj strani puta koji vodi ka Njegnjevu) bio je porodični ljetnjikovac. Na tom mjestu od vajkada nalazio se monumentalni meteorit koji je bio poznat pod imenom „Bijeli kamen“. Kurt-beg je imao četiri sina i kćer. Njihova imena su Murat, Sulejman, Ethem, Nurudina i Hamida. Murat i Sulejman su završili medresu u Bijelom Polju, a Nurudina Vojnu školu u Bitolju.

Muharem Dizdarević (1931-2003), diplomirani inžemker agronomije, dugogodišnji profesor hemije u Peći i Bijelom Polju, član

Predsjedništva Republike Crne Gore (1986-1989), predsjednik Opštine Bijelo Polje, republički poslanik (u dva mandata), poslanik Prosvjetno-kulturnog vijeća 1967. godine i Republičkog vijeća 1989. godine. Autor je udžbenika „Odabrana poglavlja iz hemije“ zajedno sa A. Kučevićem. Muharem, Asim i Haris Dizdarević priredili su zbornik „Pamćenje i sjećanje“Almanah, Podgorica, 2002. Sa suprugom Sabinom imaju sina i dvije kćerke. Sahranjen je u Bijelom Polju.

Asim Dizdarević (1940), ljekar, primarijus, pedijatar, doktor medicinskih nauka, klinički genetičar. Bio je delegat u Vijeću građana Savezne Sk

upštine Jugoslavije u vremenu od 1974-1978, poslanik Savezne i Republičke Skupštine (u dva mandata), potpredsjednik Skupštine Crne Gore (1990- 1992), predsjednik Opštine Bijelo Polje, predsjednik Crvenog Krsta Crne Gore, predsjednik Udruženja pedijatara Jugoslavije, predsjednik i sekretar Pedijatrijske sekcije Društva ljekara Crne Gore (u dva mandata), Viši naučni saradnik Medicinskog instituta u Podgorici… Jedan je od priređivača zbornika „Pamćenje i sjećanje“, Almanah, Podgorica, 2002. Sa suprugom Dibom imaju tri sina. Živi u Bijelom Polju.

izvor: KOMUNA