Božidar Proročić – PRIKAZ PJESNIŠTVA ERVINA JAHIĆA

U sklopu Crnogorsko-Hrvatske saradnje povodom izlaska panorame savremene crnogorske i hrvatske poezije ,,Odlazak u stihove” i ,,Razlog za pjesmu” koautorskog projekta: dr Željke Lovrenčić iz Zagreba i književnika i publiciste Božidara Proročića sa Cetinja crnogorske pjesnike predstavljamo u hrvatskim medijima dok hrvatske predstavljamo u crnogorskim. Predstavljamo vam jednog od značajnih savremenih pjesnika: Ervina Jahića

Priredio Božidar Proročić

ERVIN JAHIĆ

KAD ME JEDNOM BUDE PITAO SIN MOJ

Ervin Jahić
Ervin Jahić

Kad me jednom bude pitao, a jednom hoće svakako,
Moj sin gdje i što sam bio, kakve sam žene ljubio,
O čemu sam sanjao, koje knjige sam čitao,
Jesam li se često tukao, u kakve slike sam zaglédao,
Ma kad me jednom o svemu bude pitao,
Reći ću mu, tako mi Boga,
O trešnji uz roditeljsku kuću s koje sam više puta
Padao naglavce premda je pametnome i jednom
dovoljno
I o tome kako Učka zavija prijeteći
I o kilometrima hoda uzgor nizdol
Oholoj plemenitašici
I o jodu što zrele žene ostavljaju za sobom u stanovima samaca
I o beskrajnom gaženju asfalta u gradovima koji
nisu tvoji
I o besparici i mladalačkoj besperspektivnosti
O ludilu ljudi i njihovim ubojitim namjerama
O umjetnosti riječi kao nadomjestku za samoću
O povijesti svjetske književnosti kao pravu na uzaludnost
O slikarskim majstorima koji su muku Isusovu rekonstruirali
Kao neprekidnu klanicu svijeta
I reći ću mu još, kad me bude pitao,
Da ne žuri odrasti, da bude na oprezu s ljudima
Da ljubi tek kad mora, da ne mora kad ljubi
I reći ću mu što je bilo s Bosnom, i s Hrvatskom,
I s Palestinom
I o Ruandi ću mu reći
Ništa neću prešutjeti o Iraku i Afganistanu
O svim američkim predsjednicima saznat će na
vrijeme
O Georgeu W. Bushu znat će do najsitnijih pojedinosti
I moj će sin znati o svojoj majci i tuđim majkama
O očevima sviju nacija će znati
Moći će minuciozno analizirati početke i krajeve
Sveg na svijetu
Svakako će imati priliku ući u povijest filma
I povijest glazbe
Znat će takozvane bizarne stvari
Znat će sve o mrtvim i živim jezicima
I onima koji su na umrlu
U tamu ljudskih duša ću ga uputiti
U slutnje i zanose glazbenih genija
O svakodnevici glasovitih filozofa znat će naizust
Nietzsche i Schopenhauer mu neće biti mrski
Sve o sablastima vjekova imao bi znati sin moj
Kad me jednom bude pitao, a jednom hoće svakako,
Reći ću mu čemu služi znanje

NEMA TU BITNIJE FALINGE,

MADA OVA PJESMA

skrojena je od problema, štoviše ona se za probleme
zanima, teži ozbiljnoj provjeri problematičnosti
problema
Grubo uzevši, ona smjera metafizičkoj raspravi
koliko nas je ostalo, ako ikoliko, i jesmo li spremni
s uvjetima i bez njih (a s obzirom na tipove diktature) ponijeti
se istinito, istinito na način da ono nije lišeno glasa,
da nas može izreći, kao što nas izriču stvari koje
89
gledaju u sebe,
zamišljene nad svojom dušom,
s pravom na odsutnost, prisutnost, biće, ne-biće, ja,
ne-ja
Pa hajde sada, ikada, uvijek, nikada budi
više od onoga što o tebi naslućuju
Toliko je toga netočnog i nepouzdanog rečeno
naprimjer da se stvarnost usložnjava
ali da je možemo dovesti u vezu
Gdje su glasovi proroka, što usnuti –
red požara, red smrti? Što nam je činiti
dok život nam je tako zarazan i lijep
a pleme naše sojno, uščuvano,
uraslo u drevnu pripovijest? Zapravo najviše
što možemo ne odreći je
drugome da je i on ponekad mi
i tako priznati vlastiti poraz
Poraz povijesti, poraz budućnosti,
užas suočenih s porazom i olakšanje
što je poraz došao, kad je već morao doći

VALJALO BI STVARI NAZVATI PRAVIM

IMENOM

Valjalo bi, naravno da bi valjalo, ruži ne odreći ime,
mada će ona i bez njeg mirisati. Valjalo bi opisati
agresiju –
kako i na koji način bura opsjeda moju kuću, kako
i na koji način
se kuća brani, ako se brani.
Valjalo bi bez ostatka probuditi još neprobuđene i
reći im,
90
s najvećim povjerenjem i ozbiljnošću u glasu: Došao je kraj,
zvuči kao krah, ali nije to, ovo je BEZ POVRATKA.
Valjalo bi se
tad nasloniti na vlastito uho, ma koliko smo jedno
s njime,
ustvari uroniti u sebe i izroniti posljednji komadić
pustoši te mu
reći, bez okolišanja i s olakšanjem: Bez tebe sam
kao bez sebe,
ali dalje mi je sam. To je trenutak dvostrukog,
mnogostrukog
užasa kad će pravo stanje stvari doći po svoje,
kad se mora reći da sve što nas je snašlo povlastica
je sindroma
pohlepe koji, poput vjetra, zauzeše naše unutarnje
sobe u onim
kućama koje bijahu napadnute vjetrom ili čime
drugime, nevažno,
ali valjalo bi, napokon i bez odgode, stvari nazvati
pravim imenom,
što ne znači da smo posve precizni s organom jezika, da nas on sluša,
da nam služi, da je naše ništavilo namah u suglasju
s njegovim
moćima izmišljanja, obnove simbola, snova, života
koji se konačno
gasi svakim slovom. Nesumnjivo bi sumnjivo bilo,
ma kako lakomisleno izgledalo, prešutjeti išta o
šutnji,
o tome kako nas stvari vide. Na putu ovom bez
karte puta.

TROKUT

Danas mi prijatelj šalje poljski izbor pjesama o samoubojstvu.
I dok ga čitam, iskreno osupnut vjerom tih ljudi u
odvažnost
izbora, jedna mala, na balkonu nasuprot, raspupalih grudi,
kao da se namješta, premješta, izmotava, nudi…
Oh, gospođice, vi izravno dovodite u pitanje moja
saznanja
o pravu na odustajanje, ruku uperenu na sebe kao
repliku
kobajagi sretnoj civilizaciji.
Želim reći: ta djevojka na balkonu, ta poezija suicida i
ja, raspolućen između ugode i prilično ozbiljne i
mračne psihologije
(ako ne i vjere), činimo konfliktan trokut, nebitno
koliko
jednakih stranica. Trokut neživih i živih činjenica.
Činjenica koje mogu i ne moraju da se odrode,
stvari koje upravo prijete ako mašti ostavimo na
volju.

SAVRŠENA KOMPOZICIJA

Eto mi novoga lica, puštam lice niz Ilicu.
Ide moje lice niz litice, vuče duh sa sobom.
Gdje to, gospodine lice, idete, odoste,
pitam. U žamor, u mrtvilo, u bubreg tame.
Idem po jezik i smokve na sjevernojadranskim
otocima.
Idem u daljinu, u visinu, u širinu. Idem tamo
gdje ne opažaju, gdje me ne mogu zaskočiti, gdje
uhidbeni nalozi ne vrijede. Idem s novim licem
niz ulice, u jezik, u sječivo britve, u pticu da se
uselim. Konačno, u pticu. Nema tu ropstva, nema
bjekstva,
nema šume u kojoj te skriva mrak. Zašto, pitam
duh što
nosim s njime, s tim licem nema komfora, nema
komocije,
zašto nema odgode i nitko ne mjeri vrijeme?
Zašto je kad navučeš novo lice, lice sav opseg
i sve predodžbe o svijetu zamru, ne gladuju, ne vrište,
ne jadaju se, ne oplakuju? Nego postoje u svom
nepostojanju.
U nepostojanju tako čilom – savršenoj kompoziciji.

Ervin Jahić (Rijeka, 1970.) je pjesnik, kritičar, urednik i antologičar. Osnivač je i glavni urednik časopisa Poezija i Biblioteke Poezije te direktor festivala Stih u regiji Hrvatskog društva pisaca. Pjesme su mu prevođene na petnaestak jezika. Autor je knjiga pjesama Oko andaluzijskoga psa, 1994.; Biografija i auto, 2001.; Knjiga materijala, vikend-priručnik utopije tijela za mezimce (u koautorstvu s Predragom Todorovićem), 2001.; Kristali Afganistana, 2007.; Nemjesto, 2015. (drugo izdanje 2016.) i nekoliko kritičko-priređivačkih knjiga (U nebo i u niks, antologija hrvatskoga pjesništva 1989 – 2009, 2010., Zašto tone Venecija, bošnjačko pjesništvo od 1990. do
naših dana, 2012. Dobitnik je Nagrade Grada Zagreba za književnost 2014. godine.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena.